LIČNI/OSOBNI PODACI

VJEROVJESNIŠTVO I MISIJA

PRESELJENJE U MEDINU

ISLAMSKA DRŽAVA

SMRT

UKUĆANI

OSOBINE

VELIKE BITKE

Kurejšijske provokacije Kurejšijske spletke  

Poslanik, s.a.v.s, je uređivao Medinu i organizirao život u njoj. Nadao se da će on i muslimani u njoj naći mir i mjesto gdje će nesmetano i bez provokacija ispoljavati svoju vjeru. Međutim, iznenadile su ih kurejšijske spletke protiv njih. Željeli su ih uništiti.  

Napisali su pismo jesribskim mušricima u kojem su ih podstakli na ustanak protiv muslimana i njihovo protjerivanje iz Medine. Prijetili su da će pobiti vojno sposobne, a žene da će porobiti ukoliko to ne urade. Jesribski mušrici su počeli sprovoditi u praksu njihove zahtjeve. Poslanik, s.a.v.s, je otišao, obratio im se i posavjetovao ih, te se oni raziđoše i odustaše od borbe.  

Sa‘d bn Mu'az, poglavica plemena El-Evs, je odlučio da ode u Mekku i da obavi umru. U Mekki uze za zaštitnika Ebu Safvana Umejjea ibn Halefa. Obavljao je tavaf kada ga je sreo Ebu Džehl. Prepoznao je Sa'da, zaprijetio i rekao: Vidim da slobodno i bezbijedno obilaziš oko Ka'be, a primili ste odmetnike, kunem se Allahom, da nisi s Ebu Safvanom, ne bi se čitav vratio svome rodu. To je bio prvi nagovještaj da mušrici neće dozvoliti mulimanima dolazak u Mekku, te da će biti ubijeni ukoliko se nađu na dometu Kurejšija.  

Kurejšije su imali veze i sa jesribskim jevrejima. Jevreji su bili zmije, potomci zmija. Tako ih je opisao Isa u Indžilu. Širili su mržnju i netrpeljivost između plemena El-Evs i Hazredž. Zavađali su ih, unosili nemir među njih.  

Opasnost je okružila muslimane iznutra i izvana. Spavali su i budili se pod oružjem. Držali su straže kod Poslanika, s.a.v.s, dok nije objavljen ajet:  

وَاللّهُ يَعْصِمُكَ مِنَ النَّاسِ

            Allah će te od ljudi štititi.[1] 

Poslanik, s.a.v.s, je tada rekao: Ljudi, idite od mene Allah me je zaštitio.

Propisuje se borba  

U ovim teškim uvjetima Allah objavi muslimanima dozvolu za borbu protiv Kurejšija. Kasnije je ta naredba izmijenjena i postala je vadžib, te se odnosila i na druge, a ne na Kurejšije.  

Nije zgoreg da kažemo nešto ukratko o stepenima propisivanja borbe prije govora o sukobima i bitkama.  

1.      Kurejšije se smatraju ratnim neprijateljem jer su prvi počeli neprijateljstva. Muslimani su, dakle, imali pravo na odbranu i oduzimanje njihovog imetka. Druge Arape nisu smjeli dirati.

2.      Rat protiv svih Arapa koji su stali na stranu Kurejšija i sklopili savez sa njima. Imali su pravo objaviti rat i drugima koji su ispoljavali neprijateljstvo prema muslimanima, iako nisu Kurejšije.

3.      Rat protiv jevreja koji su izdali muslimane i priklonili se mušricima, a potpisali su ugovor sa Poslanikom, s.a.v.s. Imao je pravo proglasiti ugovor nevažećim.

4.      Rat protiv sljedbenika knjige poput kršćana koji su počeli sa borbom protiv muslimana sve dok ne pristanu na glavarinu koju će davati ponizno.

5.      Ostavljanje na miru onih koji prihvate islam svejedno bili mušrici, jevreji, kršćani ili drugi. Nisu smjeli ugroziti njegov život i imetak osim kada to islam zahtijeva, a obračun će im svoditi Allah Uzvišeni.

Slanje izvidnica i bitke  

Govorili smo o oprezu Poslanika, s.a.v.s, i ashaba od samog početka. Čuvali su straže i spavali pod oružjem. Nakon dozvole za borbu, Poslanik, s.a.v.s,   je organizirao izvidnice i vojne patrole. Uvijek bi imenovao nekog ashaba za vođu. Ti vojni pohodi nazivani su seraja, ponekada je s njima izlazio i Poslanik, s.a.v.s, i  tad se naziva gazve. Cilj tih pohoda bio je slijedeći:  

• Praćenje neprijateljskih kretanja, obezbjeđenje medinskih periferija tako da muslimani ne bi bili iznenada napadnuti;

• Vršenje pritiska na Kurejšije  tako što su presretali karavane. To su radili s ciljem da osjete opasnost za svoju trgovinu i živote. Mušrici su mogli vratiti se razumu i potpisati mir s muslimanima i ostaviti ih na miru da ispoljavaju svoju vjeru i pozivaju u nju. To su muslimani željeli. A mogli su izabrati sukob pa izgubiti put za svoje karavane koje su prolazile medinskom periferijom, te okusiti gorčinu svog neprijateljstva prema muslimanima tako što bi Allah pomogao Svoje robove vjernike. Na to je ukazivao Kur'an na nekoliko mjesta;

• Potpisivanje ugovora o savezu ili o nenapadanju sa drugim plemenima;

• Dostavljanje Allahove poslanice i širenje islamskog poziva riječima i djelom.

Poslanik, s.a.v.s,   je poslao prvu vojsku u mjesecu ramazanu prve hidžretske godine. Nazvana je Sejfu-l-bahr. Za vođu je imenovao svoga amidžu Hamzu ibn 'Abdu-l-Muttaliba. Sastojala se od trideset muhadžira. Putovali su sve do obale Crvenog mora sa strane mjesta El-'Ajs. Zaustavili su kurejšijsku karavanu koju je predvodio Ebu Džehl, a brojala je tri stotine konjanika. Dvije vojske stale u borbene redove i zamalo nije izbio sukob. Posredovao je Mudždi ibn 'Amr el-Džuheni, te su se vojske povukle.  

Taj pohod je bio prvi vojni pokret u islamu. Nosili su bijelu zastavu. Bila je to prva zastava u islamskoj historiji. Zastavu je nosio Ebu Mursid Kennaz ibn Husajn el-Ganevi.  

Nakon toga, učestalo je slanje izvidnica i vojske. U mjesecu ševvalu poslao je 'Ubejdu ibn el-Harisa na čelu šezdeset muhadžira u dolinu Rabig. Sukobili su se sa Ebu Sufjanom s kojim je bilo dvije stotine ljudi. Razmijenili su bacanje strijelama, ali nije došlo do borbe.  

U mjesecu zu-l-ka'deu poslao je Sa'da ibn ebi Vekkasa na čelu dvadeset muhadžira u mjesto El-Harar u blizini doline Rabig, ali nisu nikoga zatekli.  

U mjesecu saferu druge godine po Hidžri Poslanik, s.a.v.s, je lično izašao sa vojskom u mjesto El-Ebva ili Veddan. S njim je bilo sedamdeset muhadžira. Nisu nikoga zatekli, ali su potpisali ugovor o sigurnosti i potpomaganju sa Amrom ibn Mahšijem ed-Damerijem. Bila je to prva bitka u kojoj je Poslanik, s.a.v.s, sudjelovao.  

Nakon toga, izašao je u mjesto Buvat sa strane Radve u mjesecu rabi'u-l-evvelu druge godine po Hidžri. S njim je bilo dvije stotine muhadžira. Nisu nikoga zatekli.  

U istom mjesecu Kerz ibn Džabir el-Fihri je izvršio prepad na medinske pašnjake i odveo dio stoke. Poslanik, s.a.v.s. je izašao u potjeru za njim u pravcu Sefvana kod Bedra. S njim je bilo sedamdeset muhadžira. Međutim, Kerz je uspio umaći Poslaniku, s.a.v.s. Ta bitka dobila je naziv Prva bitka na Bedru.  

Izašao je na čelu sto pedeset ili dvjesto muhadžira druge godine po hidžri u mjesecu džumada el-'ula ili el-uhra. Želio je presresti kurejšijsku karavanu koja je išla u pravcu Šama. Međutim, prošla je nekoliko dana ranije. Sklopio je ugovor o nenapadanju sa plemenom Benu Mudlidž.  

U mjesecu redžebu, druge hidžretske godine poslao je Abdullaha ibn Džehša el-Esedija na čelu dvanaest muhadžira u mjesto Nahle koje se nalazi između Mekke i Taifa. Želio je da mu donesu izvještaj o kurejšijskoj karavani. Međutim, oni su ih napali, jednog mušrika su ubili, a dvojicu zarobili. Poveli su karavnu u Medinu. Poslanik se naljutio i nije bio zadovoljan s tim postupkom. Oslobodio je zarobljenike, a za ubijenog je platio krvarinu.  

To se dogodilo zadnjeg dana mjeseca redžeba. Mušrici su digli hajku protiv muslimana jer su prekršili svetost svetog mjeseca. Povodom toga Allah je objavio:  

يَسْأَلُونَكَ عَنِ الشَّهْرِ الْحَرَامِ قِتَالٍ فِيهِ قُلْ قِتَالٌ فِيهِ كَبِيرٌ وَصَدٌّ عَن سَبِيلِ اللّهِ وَكُفْرٌ بِهِ وَالْمَسْجِدِ الْحَرَامِ وَإِخْرَاجُ أَهْلِهِ مِنْهُ أَكْبَرُ عِندَ اللّهِ وَالْفِتْنَةُ أَكْبَرُ مِنَ الْقَتْلِ

            Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu! Reci: Ratovanje u njemu          veliki je grijeh; ali, odvraćanje od Allahova Puta i nevjerovanje u Njega, te od             Mesdžidu-l-Harama i izgonjenje stanovnika njegovih iz njega, još je veći grijeh     kod Allaha. A smutnja je gora od ubijanja![2]  

U mjesecu šabanu druge hidžretske godine došlo je do promjene kible od Bejtu-l-Makdisa prema Ka'bi. Poslanik, s.a.v.s. je to volio i priželjkivao. Taj događaj je razotkrio neke munafike i jevreje koji su lažno primili islam. Oni su se odmetnuli od vjere te su se muslimanski safovi očistili od njih.  

Bio je to vojni angažman Poslanika, s.a.v.s. i ashaba u cilju čuvanja Medine i njenih perifernih djelova, kao i ukazivanje Kurejšijama šta ih čeka ako se ne okane zla. Međutim, to je povećako njihovu obijest i oholost. Posljedice svojih postupaka osjetili su na Bedru, a one su bile kobne za njih.  

Velika Bitka na Bedru

Bitka ne Bedru je prva odlučujuća bitka između muslimana i Kurejšija. Povod bitke je karavana koja je umakla Poslaniku, s.a.v.s, na putu za Šam kada je izašao sa vojskom na Zu-l-'Aširu. Poslao je dva čovjeka u Šam u mjesto El-Havra da mu donesu vijesti o karavni. Njih dvojica su požurili vratiti se u Medinu kada je karavana prošla pored njih. Poslanik, s.a.v.s, je pozvao muslimane da izađu, ali ih nije obavezivao. Pozivu se odazvalo 313 muškaraca. Neki smatraju da ih je bilo 314, a neki 317. Bilo je 82, 83 ili 86 muhadžira, 61 pripadnik plemena El-Evs i 170 pripadnika plemena Hazredž. Nisu ponijeli potpunu opremu. Imali su dva konja i sedamdeset deva.  

Bijelu zastavu dao je u ruke Mus‘abu ibn Umejru. Muhadžiri su imali svoju zastavu, nosio je Alija ibn Ebu Talib. I ensarije su imali svoju, nosio ju je Sa‘d bn Mu'az.  

Poslanik, s.a.v.s, ostavi za svoga zamjenika u Medini Ibn Ummu Mektuma. Kad su stigli u Revhu, vrati u Medinu Ebu Lubabeta ibn Abd Munzira, koga postavi za namjesnika.  

Poslanik je krenuo iz Medine ka Bedru. Bedr se nalazi sjeverozapadno od Medine 155 kilometara daleko. Bedr je okružen visokim planinama sa svih strana. Postoje samo tri prilaza prema njemu. Prolaz na sjeveru je Dalja dolina, na jugu Donja dolina i na istoku prolaz blizu je prvog prolaza. Na njega ulaze Medinelije. Glavni prolaz za karavane iz Mekke ka Šamu vodio je tim putem. Na tom putu nalazile su se nastambe, palme i bunari, te su karavane odmarale satima na tom mjestu, a ponekad i danima. Muslimanima je bilo vaoma lahko zatvoriti prolaze nakon odsjedanja karavane. To bi ih prisililo na predaju, samo su morali paziti da karavana ne čuje za njihov izlazak iz Medine. Zato su morali iznenada se pojaviti na Bedru. Poslanik, s.a.v.s, je krenuo drugim putem, pa tek onda krenuo prema Bedru.  

Karavan je brojao hiljadu natovarenih deva. Roba je bila vrijedna, najmanje, pedeset hiljada zlatnika. Predvodio ju je Ebu Sufjan na čelu sa četrdeset ljudi. Bio je krajnje oprezan, raspitivao se za kretanja muslimana kod svakog putnika. Saznao je za izlazak muslimana iz Medine dok je još bio prilično udaljen od Bedra. Promijenio je pravac kretanja karavane prema zapadu prema morskoj obali tako je potpuno zaobišao put kroz Bedr. Unajmio je jahača da što prije obavijesti Mekkelije o karavani. Oni su brzo izašli i spremili se kada im je došla upozoravajuća vijest. Ebu Leheb je bio jedini velikan koji nije izašao s njima. Okupili su i okolne Arape, a jedini kurejšijski ogranak koji se nije odazavo bili su Benu 'Adijj.  

Po dolasku u El-Džuhfu stigla im je druga Ebu Sufjanova poruka da je spasio karavanu i da se vrate u Mekku. Ljudi su se spremili za povratak, ali Ebu Džehl je odbio povratak. U njemu se probudila oholost i lažni ponos. Vratili su se samo pripadnici plemena Benu Zehre. Bilo ih je tri stotine. Uradili su to na inicijativu svoga saveznika i vođe u tom pohodu El-Ehnesa ibn Šerika es-Sekafija. Ostatak mušrika koji iznosio hiljadu ljudi nastavili su pohod i odsjeli u blizini Daljnje doline, izvan Bedra na prostranoj ravnici ispred brda koja su okruživala Bedr.  

Poslanik, s.a.v.s, je saznao za pokret Kurejšija iz Mekke na putovanju. Zatražio je mišljenje muslimana. Ustao je Ebu Bekr i održao lijep govor, ustao je i Omer i održao lijep govor. Nakon njih, ustao je Mikdad i rekao: Tako mi Allaha, Allahov Poslaniče, nećemo reći što su rekli Benu Izraelćani Musau:

فَاذْهَبْ أَنتَ وَرَبُّكَ فَقَاتِلا إِنَّا هَاهُنَا قَاعِدُونَ

            Hajte ti i Gospodar tvoj pa se borite, mi ćemo ovdje sigurno ostati![3] 

Mi ćemo se boriti s tvoje lijeve i desne strane, straga i sprijeda. To je obradovalo Poslanika, s.a.v.s, i lice mu je zasijalo.  

Poslanik, s.a.v.s, je rekao: Ljudi, recite mi šta da radim? Ustao je poglavar ensarija Sa'd ibn Mu'az i rekao: Kao da se nama obraćaš, Allahov Poslaniče. Tako mi onoga koji te poslao sa Istinom, kada bi krenuo da pregaziš ovo more i mi bismo ga pregazili s tobom i niko od nas ne bi izostao. Nama nije mrsko sukobiti se s neprijateljem. Mi smo strpljivi u ratu i iskreni u sukobu. Nadamo se da će te Allah obradovati našim postupcima. Povedi nas uz Allahov blagoslov! Još je rekao: Tako mi Onoga koji te poslao sa istinom, kada bi jahao do močvare El-Gamad slijedili bismo te. To je Poslanika, s.a.v.s, obradovalo pa je rekao: Krenite i radujte se! Allah mi je obećao jednu od dvije skupine. Tako mi Allaha, kao da sad gledam mjesta pogibije mušrika.  

Došli su na Bedr iste noći kao i mušrici i odsjeli u blizini Donje doline unutar Bedra i bojnog polja. El-Habbab ibn Munzir predložio je da se pomjere vodi koja je najbliže neprijatelju. Predložio je da sakupe dovoljno vode za sebe, potom ispuste vodu iz bunara tako da neprijatelj ostane bez vode. Poslanik, s.a.v.s, je prihvatio njegov prijedlog.  

Muslimani su podigli kućicu od granja za glavnu komandu. Odredili su i stražare, ensarijske mladiće. Bili su pod vođstvom Sa'da ibn Mu'aza.  

Poslanik, s.a.v.s, je pripremio vojsku i prošetao bojnim poljem. Govorio je: Ovdje je mjesto pogibije tog i tog, tog i tog sutra, ako Bog da. Te noći je klanjao pored drveta. Muslimani su zanoćili odmorni i samouvjereni. Allah je spustio kišu kao što stoji u ajetu:  

إِذْ يُغَشِّيكُمُ النُّعَاسَ أَمَنَةً مِّنْهُ وَيُنَزِّلُ عَلَيْكُم مِّن السَّمَاء مَاء لِّيُطَهِّرَكُم بِهِ وَيُذْهِبَ عَنكُمْ رِجْزَ الشَّيْطَانِ وَلِيَرْبِطَ عَلَى قُلُوبِكُمْ وَيُثَبِّتَ بِهِ الأَقْدَامَ

            Kad je On učinio da vas san, kao spokojstvo od Njega, obuzme i s neba vam        kišu spustio da bi vas njome očistio, i da bi od vas šejtanovo uznemiravanje          odstranio, i da bi srca vaša jakim učinio i njome korake učvrstio.[4]  

Slijedećeg jutra, bio je petak 17. ramazana druge hidžretske godine, dvije vojske su stale u borbene redove. Poslanik, s.a.v.s, je tada proučio dovu: Allahu moj, ovo su Kurejšije. Krenuli su umišljeni i ponosni. Prkose Ti i negiraju Tvoga Poslanika. Allahu moj, daj mi pobjedu koju si mi obećao! Allahu moj, porazi ih ovog jutra! Poravnao je bojne redove i naredio da ne otpočinju borbu dok on ne naredi. Rekao je: Kada vam se približe gađajte ih strijelama. Ne vadite sablje dok na vas ne navale. Potom se vratio u kućicu od granja, glavnu komandu. Ebu Bekr je bio uz njega. Poslanik, s.a.v.s, se obraćao Allahu i molio Ga. Između ostalog, rekao je: Allahu moj, ako uništiš ovu grupu vjernika nećeš više nikada biti obožavan. Allahu moj, ako budeš htio nećeš nakon danas biti obožavan. Toliko se trudio u dovi i molbama da mu je spao ogrtač sa ramena. Ebu Bekr je podigao ogrtač i rekao: Dovoljno je, Allahov Poslaniče. Uporno si molio svoga Gospodara.  

Ebu Džehl je za mušrike molio Allaha za pobjedu riječima: Allahu moj, porazi ovog jutra od nas onoga koji više kida rodbinske veze i radi što ne znamo. Allahu moj, pomozi danas onoga koga više voliš i s kim si zadovoljniji!

Uvodne borbe i početak bitke  

Istupiše tri najbolja kurejšijska junaka na dvoboj s muslimanima, to su:  

·         'Utbe ibn Rabi'a;

·         Šejbe ibn Rabi'a. (oni su braća);

·         El-Velid ibn 'Utbe.  

Na dvoboj su izašli trojica ensarijskih mladića, pa mušrici rekoše: Želimo naše amidžiće. Na dvoboj su izašli:  

·         'Ubejde ibn el-Haris;

·         Hamza;

·         Alija.  

Hamza je odmah ubio Šejbu, Alija El-Velida, dok su 'Ubejde i 'Utbe razmijenili udarce i jedan drugog ranili. Hamza i Alija su navalili na 'Utebea i ubili ga. Ponijeli su 'Ubejdea jer mu je odsječena noga. Umro je nakon četiri pet dana u mjestu Safra na povratku u Medinu.  

Mušrici su bili frapirani rezultatom dvoboja. Razjarili su se i žestoko navalili na muslimane zajedno kao jedan. Muslimani su ostali čvrsto na svojim pozicijama, branili su se i uzikivali: Jedan, Jedan!  

Poslanik, s.a.v.s, je nakratko zadrijemao, potom digao glavu i rekao: Muštuluk Ebu Bekre, došla je ispomoć. Stigao je Džebrail, vodi svoga konja za povodac. Noge su mu prašnjave. Allah je toga dana pomogao muslimane sa hiljadu meleka koji su dolazili jedni za drugim.  

Poslanik, s.a.v.s, je krenuo naprijed trčeći u oklopu. Učio je ajet:

سَيُهْزَمُ الْجَمْعُ وَيُوَلُّونَ الدُّبُرَ

            Skup će sigurno poražen biti, a oni će se u bijeg dati![5]  

Rukom je dograbio šaku kamenčića i bacio ih prema mušričkim licima govoreći: Lica vam se unakazila! Pijesak je došao do svakog mušričkog oka i nozdrva. U vezi s tim Allah je rekao:  

وَمَا رَمَيْتَ إِذْ رَمَيْتَ وَلَـكِنَّ اللّهَ رَمَى

            Nisi ti bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio.[6]  

Poslanik, s.a.v.s, je naredio muslimanima da napadnu mušrike. Rekao je: Navalite! Podstakao ih je na borbu. Muslimani su navalili, a bili su aktivni. Poslanikova, s.a.v.s, borba među njima dizala je njihov moral. Kidali su mušričke bojne redove i sjekli glave. Meleci su im pritekli u pomoć, udarali su mušrike po šijama i udovima. Čovjeku bi spala glava s ramena, a nije se znalo ko je odsjekao, otpala bi ruka, a nije se znalo ko je odsjekao. Mušrici su bili poraženi i dali su se u bijeg. Muslimani su ih tjerali, neke su ubili, a neke zarobili.  

Iblis je bio prisutan u liku Surake ibn Malika ibn Dža'šema. Davao je podršku i dizao moral mušricima. Pobjegao je i skočio u Crveno more kada je vidio meleke i šta rade.

Ebu Džehlova pogibija  

Ebu Džehl je bio okružen mušricima koji su napravili štit oko njega sabljama i kopljima poput veza.  

U muslimanskim bojnim redovima dva ensarijska mladića bila su kod Abdu-r-Rahmana ibn 'Avfa. Abdu-r-Rahman nije bio siguran da će očuvati bojno mjesto. Odjednom, jedan od njih dvojice krijući od drugog reče: Amidža, pokaži mi Ebu Džehla? Odgovorih mu: Šta ćeš s njim? Rekao je: Čuo sam da vrijeđa Poslanika. Tako mi Allaha, ako ga vidim, neću se odvajati od njega, borit ćemo se, pa nek ostane živ onaj ko je spretniji. Zatim reče i drugi mladić isto što i prvi.  

Kada su se bojni redovi poremetili Abdu-r-Rahman je ugledao Ebu Džehla i pokazao mladićima njegovu poziciju. Mladići ga ubiše. Jedan je udario sabljom potkoljenicu i ona odleti kao košpa kad se pritisne, a drugi ga teško rani. Ostavili su ga, a još je bio živ. Nakon toga, otišli su kod Poslanika, s.a.v.s, i svaki od njih reče: Ja sam ga ubio. Poslanik, s.a.v.s, pogleda u njihove sablje, a zatim reče: Obojica ste ga ubili. Dvojica mladića koja su ga ubila su bili u stvari Mu'az i Mu'avez, sinovi 'Afrae. Mu'avvez je poginuo kao šehid u istoj bici, a Mu'az je ostao živ do Osmanovog hilefeta. Njemu je Poslanik dodijelio Ebu Džehlovu ratnu opremu.  

Kada je bitka okončana ljudi su tražili Ebu Džehla. Nađe ga Abdullah ibn Mes‘ud na izdisaju. Nogom mu stade na vrat, povuče ga za bradu, prodrma mu glavu i reče: O Allahov neprijatelju, je li te Allah sada osramotio? Rekao je: Čime me je osramotio? Nije me sramota. Niste ubili većeg čovjeka od mene. Zatim reče: Da me nije barem ubio zemljoradnik. Potom upita: Reci mi, ko je danas pobjednik? Abdullah ibn Mes‘ud mu reče: Allah i Njegov Poslanik. Ebu Džehl reče Ibn Mes‘udu: Uzdigao si se na opasnu visinu, čobančiću! Abdullah mu odsječe glavu i donese je Poslaniku, s.a.v.s. Rekao je: Allahu ekber! Hvala Allahu, održao je obećanje i pomogao Svome robu i sam porazio saveznike. To je faraon ovog Ummeta.

Dan razdvajanja 

Bila je to bitka između imana i kufra. Ljudi su se borili protiv svojih očeva, amidža, sinova, dajdži i druge rodbine. Omer je tog dana ubio svoga dajdžu El-'Asa ibn Hišama. Ebu Bekr se borio protiv svoga sina Abdu-r-Rahmana. Muslimani su zarobili Poslanikovog amidžu Abbasa. Rodbinske veze bile su toga dana pokidane. Allah je tom bitkom uzdigao Svoju riječ iznad riječi kufra, razdvojio je istinu i neistinu. Zbog toga je taj dan nazvan Dan razdvajanja. To je Dan Bedra, dogodio se sedamnaestog ramazana.

O poginulima na obje strane  

Muslimani su imali četrnaest poginulih, šest muhadžira i osam ensarija. Ukopani su na Bedru i njihovi kaburovi poznati su i danas.  

Mušrici su imali strašne gubitke. Poginulo je sedamdeset, zarobljeno sedamdeset, uglavnom vojskovođa, starješina i prvaka. Leševi dvadeset i četiri velikana odvučeni su i bačeni u nečisti bunar na Bedru.  

Ostao je Poslanik na Bedru tri dana. Trećeg dana od bitke stao je na ivicu bunara, poče prozivati Kurejšije po imenu i imenu oca: O ti i ti, o ti i ti! Bi li vas radovalo da ste bili pokorni Allahu i Njegovom Poslaniku? Mi smo, zaista, dobili ono što nam je Allah obećao. A da li ste vi dobili ono što je vama obećao?  

Omer reče: Allahov Poslaniče, kako možeš govoriti leševima koji duše nemaju?  

Poslanik na to odgovori: Vi ništa bolje od njih ne čujete ono što im govorim, samo što oni ne odgovaraju.

Dolazak vijesti o bici u Mekku i Medinu  

Vijest o porazu stiže u Mekku s prvim povratnicima sa Bedra. Allah ih je ražalostio i osramotio. Zabranili su naricanje za poginulim da se muslimani ne bi radovali njihovoj nesreći.  

El-Esved ibn El-Muttalib je izgubio tri sina. Imao je želju da nariče. Jedne noći čuo je glas narikače pa je pomislio da su im dozvolili naricati. Poslao je slugu da vidi o čemu se radi. Sluga se vrati i reče mu da nariče za izgubljenom devom. Nije se mogao suzdržati, te je u stihovima oplakao svoje sinove:  

Zar plače za izgubljenom devom

pa ne može spavati i raditi. 

Ne treba plakati za devom već za

Bedrom, to se ne može podnijeti.  

Kada muslimani ostvariše pobjedu na Bedru, Poslanik, s.a.v.s., posla dva glasnika sa radosnim vijestima stanovnicima Medine. On posla Abdullaha ibn Revahu u El-'Alije i Zejda bn El-Harisa u Es-Safile. Jevreji su širili u Medini lažnu propagandu. Kad čuše radosnu vijest, nastade sveopće veselje i radost. Medinom se zahoriše tekbiri i tehlili. Muslimanski prvaci koji su ostali u Medini, krenuše u pravcu Bedra da dočekaju i čestitaju Poslaniku, s.a.v.s., na ovoj slavnoj pobjedi.

Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kreće u Medinu  

Poslanik je krenuo u Medinu s pobjedom od Allaha. Nosio je ratni plijen i vodio zarobljenike. U blizin mjesta Es-Safra objavljen je propis u vezi sa ratnim plijenom. Uzeo je petinu, a ostalo podijelio borcima podjednako. Dok su bili u mjestu Safra naredio je da ubiju En-Nadra ibn el-Harisa. Ubio ga je Alija ibn Ebu Talib. Prilikom odsjedanja na 'Irku-z-Zabijje naredio je da ubiju 'Ukbea ibn Ebu Mu'ita. Njega je ubio ensarija 'Asim ibn Sabit. Neki su rekli da je i njega ubio Alija ibn Ebu Talib.  

U Revhi ga je dočekala delegacija muslimanskih prvaka, koji su krenuli da mu čestitaju. I oni su krenuli sa njim prema Medini. U Medinu je ušao kao pobjednik, svi neprijatelji su ga se bojali. Mnogi su primili islam, a Abdullah ibn Ubejj i njegovo društvo pretvarali su se da su prihvatili islam.

O zarobljenicima  

Kada je Poslanik, s.a.v.s. došao u Medinu, pozva ashabe da se s njima dogovori oko zarobljenika. Ebu Bekr je rekao da treba uzeti od njih otkupninu, a Omer reče da ih treba ubiti. Poslanik, s.a.v.s. je prihvatio otkupninu. Otkupnina je iznosila hiljadu, tri i četiri hiljade srebrenjaka. Otkupnina pismenih bila je opismenjavanje deseterice muslimanskih dječaka. Nekoliko zarobljenika oslobodio je bez otkupnine čineći im dobročinstvo.  

Poslanikova kći Zejneba poslala je otkupninu za svoga muža Ebu el-'Asa. Među imetak za otkupninu stavila je i ogrlicu koju je dobila od majke Hatidže. Poslanik, s.a.v.s. se rastužio kada je vidio ogrlicu i zatražio od ashaba dozvolu da ga oslobodi bez otkupnine. Oni su dozvolili. Oslobodio ga uz uslov da pusti Zejnebu. On je to uradio i ona učini hidžru u Medinu.

Smrt Poslanikove, sallallahu 'alejhi ve sellem, kćerke Rukajje i udaja druge kćeri Ummu Kulsum za Osmana, radijallahu 'anhum  

Poslanikova, sallallahu 'alejhi ve sellem, kći Rukajja, radijallahu 'anha, bila je bolesna pred njegov odlazak na Bedr. Bila je udata za Osmana, radijallahu 'anhu. Njemu je Poslanik, s.a.v.s. naredio na izostane iz bitke da je njeguje, a zauzvrat imat će nagradu i udio u ratnom plijenu kao i oni koji su sudjelovali na Bedru. Zbog nje je ostavio u Medini i Usamu ibn Zejda. Međutim, ona je umrla prije njegovog povratka u Medinu. Rekao je Usame: Čuli smo za pobjedu baš kada smo zaravnjavali zemlju na kaburu Poslanikove kćeri Rukajje.  

Kada se smjestio u Medini i smirio oženio je Osmana sa svojom drugom kćerkom Ummu Kulsum. Osman je tim povodom prozvan Vlasnik dva svjetla. Ostala je s njim sve do smrti. Umrla je u mjesecu šabanu devete hidžretske godine. Ukopana je u groblju El-Beki'.  

***** 

Mušricima je teško pala Allahova počast i pobjeda kojom je počastio muslimane. Počeli su praviti planove kako da nanesu štetu muslimanima i da im se osvete. Međutim, Allah je odbio sve njihove spletke i pomogao vjernike Svojom dobrotom.  

Sedam dana nakon Bitke na Bedru pleme Benu Selim okupilo se da napadne Medinu. Možda je to bilo u mjesecu muharremu treće hidžretske godine. Muslimani su ih napali u njihovim domovima, uzeli ratni plijen i vratili se nepovrijeđeni u Medinu.  

'Umejr ibn Vehb el-Džumehi i Safvan ibn Umejje skovali su zavjeru s ciljem da ubiju Poslanika, s.a.v.s,  . 'Umejr je s tim ciljem došao u Medinu. Međutim, ashabi ga zarobiše. Poslanik, s.a.v.s,   ga je obavijestio zbog čega je došao u Medinu i ovaj prihvati islam.

Pohod na Benu Kajnuka'  

Jevrejsko pleme Benu Kajnuka' počelo je otvoreno pokazivati neprijateljstvo prema muslimanima. Poslanik, s.a.v.s,   ih je savjetovao i upozorio, ali oni rekoše: Muhammede, nemoj da te zavara što si ubio grupu Kurejšija, oni su glupi, ne znaju ratovati. Kada bi zaratio protiv nas vidio bi da smo mi ljudi u pravom smislu riječi. Poslanik, s.a.v.s,   se strpio na njihovom odgovoru. Njihov bezobrazluk se povećao, čak su izazvali smutnju na svojoj pijaci u kojoj je život izgubio jedan musliman i jedan jevrej. Poslanik, s.a.v.s,   opsjeo je njihovo utvrđenje u subotu, polovinom ševvala, druge hidžretske. Predali su se nakon petnaest dana prvog zu-l-kadeta. Protjerao ih na periferiju Šama. Većina ih je nakon kraćeg vremena pomrla.

Sukob zvani Es-Sevik  

Ebu Sufjan se zavjetovao da neće oprati glavu od džunupluka dok ne napadne Muhammeda. On uze dvjesto konjanika i krenu put Medine. Napao je periferiju Medine. Polomili su i spalili palminjake, ubili dva čovjeka i pobjegli. 

Poslanik je čuo za to i dao se u potjeru za njima, ali su pobjegli. Mušrici su u bijegu bacali sevik (popara) i ostalu opremu da bi bili lakši. Muslimani su ih tjerali do mjesta Karkaratu-l-Keder, ali ih nisu stigli. Muslimani su ponijeli sevik sa sobom i po tome je bitka i dobila naziv. Nazvana je još i Bitka Karkaratu-l-Keder.

Smaknuće Ka'ba ibn el-Ešrefa  

Ka'b je bio bogati jevrej i pjesnik. Bio je jedan od najžećih protivnika muslimana. Vrijeđao je Poslanika, s.a.v.s,   i ashabe, te njihove supruge. Hvalio je neprijatelje muslimana i podsticao ih protiv njih. Nakon Bitke na Bedru otišao je Kurejšijama i bodrio ih na borbu protiv muslimana. Spjevao im je stihove u tom kontekstu i rekao: Vi ste upućeniji od njih. Nije uzeo pouku iz događaja sa plemenom Benu Kajnuka'. Poslanik, s.a.v.s,   je rekao: Ko će ubiti Ka'ba ibn El-Ešrefa? Dobrovoljno su se prijavili slijedeći ashabi:  

·         Muhammed ibn Mesleme;

·         'Abbad ibn Bišr;

·         Ebu Naile;

·         El-Haris ibn Evs;

·         Ebu 'Abes ibn Džebr.  

Vođa im je bio Muhammed ibn Mesleme. Zatražio je od Poslanika, s.a.v.s,   dozvolu da kaže što nije istina i da je napustio vjeru.  

Muhammed ibn Meslema ode do Ka‘ba i reče: Ovaj čovjek,( misleći na Muhammeda), traži od nas sadaku. Zamorio nas je time. 

K‘ab se obradova i reče: Sigurno će vam dojaditi. Muhammed ibn Mesleme zatraži od njega hranu ili hurme na zajam i dade oružje kao zalog.  

Sličan je razgovor s njim vodio i Ebu Naile. On je došao kod Ka'ba i rekao: Ja imam prijatelje koji misle isto kao ja. Želio sam ih dovesti kod tebe da im prodaš hrane, učiniš im dobro. Prihvatio je to.  

U noći 14-tog rebiu-l-evvela, 3. hidžretske godine došli su kod njega naoružani. Pozvaše ga i on ustade da izađe. Bio je u tvrđavi, a žena s kojom se nedavno oženio reče mu: Gdje ćeš u ovo doba noći? Čujem, kao da iz ovog glasa kapa krv. Nije obraćao pažnju na njen govor. Kada ih je vidio naoružane nije mu bilo čudno zbog njihovog ranijeg dogovora.  

Izašli su i šetali. Ebu Naile pohvali njegov miris i zatraži dozvolu da ga pomiriše. Dozvolio mu je sav nadmen i umišljen. Ebu Naile zavuče ruku u njegovu kosu da pomiriše on, a i njegovi drugovi. Ponovo je zatražio dozvolu da pomiriše i uradi što i prvi put. Uradio je isto i treći put. Kada se treći puta domogao njegove glave povika: Udarite Allahovog neprijatelja! Sablje zazveketaše, ali ga ne ubiše. Tada Muhammed ibn Meslema uze oslonac, povali ga na njega i presječe do spolnog organa. Allahov neprijatelj pade ubijen, puštajući stravični krik koji preplaši sve oko sebe. U tvrđavi se upališe vatre, ali se muslimani vratiše bez gubitaka.  

To je ugasilo vatru smutnje koja je dugo mučila muslimane. Jedno vrijeme jevrejske zmije mirovale su u svojim zmijskim rupama.

Pohod zvani El-Kirde  

U mjesecu džumada el-ahira, treće hidžretske godine Kurejšije su poslali karavanu za Šam kroz Irak kako bi prošli kroz Nedžd i zaobišli Medinu. Predvodio ju je Safvan ibn Umejje. Poslanik, s.a.v.s,   je saznao za karavanu pa je poslao na nju Zejda ibn Harise na čelu stotine konjanika. Zejd ih je napao dok su odmarali kod vode po imenu Kirde. Zarobio je karavanu sa svom robom. Svi koji su bili u karavani pobjegoše. Furat ibn Hajjan je bio njihov vodič. Zarobljen potom primi islam. Plijen je procijenjen na sto hiljada. Bio je to najbolniji udarac za mušrike nakon Bedra.

Bitka na Uhudu  

Dok su se mušrici pripremali da uzvrate udarac zbog poraza na Bedru doživjeli su i drugi udarac na El-Kirdi. Njihova srdžba se poveća i ubrzaše pripreme. Primali su dobrovoljne priloge, mobilizirali su plemena El-Ehabiš, odredili su pjesnike koji su imali za cilj podizati moral i nagovarati na rat. Okupili su vojsku koja je brojala tri hiljade ratnika. Posjedovali su tri hiljade deva, dvije stotine konja i sedamsto pancira. Nekoliko žena je imalo za cilj podizati borbeni moral i smjelost kod ratnika. Vrhovni komandant bio je Ebu Sufjan. Zastavu su nosili junaci iz plemena Benu Abdu-d-Dar.

Vojska puna srdžbe i bijesa krenula je prema Medini i stigla u njeno predgrađe. Odsjeli su na otvorenom prostoru na kraju doline Kanat, u blizini brda Ajnejn i Uhud. Odsjeli su u petak, šestog ševvala, treće hidžretske godine.

Vijest o tome došla je do Poslanika, s.a.v.s,   sedam dana prije odsjedanja vojske. Organizirao je vojne patrole za eventualno vanredno stanje i čuvanje Medine. Kada je vojska stigla, tražio je mišljenje muslimana u vezi sa planom odbrane. Poslanikovo mišljenje bilo je da se trebaju braniti u Medini, muškarci na ulicama, a žene sa krovova kuća. Vođa munafika Abdullah ibn Ubejj složio se s njim. Izgleda da je želio ostati u kući, a da ga niko ne može optužiti za izostajanje iz boja. Međutim, mladići su bili uporni i zagrijani za otvoreni sukob sa mušricima. Poslanik, s.a.v.s,   je prihvatio njihovo mišljenje. Vojsku je podijelio u tri tabora:

·         muhadžiri. Njihovu zastavu nosio je Mus'ab ibn 'Umejr;

·         El-Evs. Njihovu zastavu nosio je Usejd ibn Hudajr;

·         Hazredž. Njihovu zastavu nosio je El-Habbab ibn el-Munzir.

Nakon ikindije zaputio se prema brdu Uhud. Po dolasku na mjesto Eš-Šejhin obavio je smotru vojske. Vratio je nedorasle za borbu. Dozvolio je Rafi'u ibn Hadidžu da učestvuje u borbi iako je bio mali jer je dobro gađao strijelom. Semure ibn Džundub reče: Ja sam jači od njega. Ja ga mogu savladati u hrvanju. Poslanik, s.a.v.s,   naredi da se hrvaju i Semure savlada Rafi'a pa i njemu dozvoli sudjelovanje u borbi.

Na tom mjestu klanjao je akšam i jaciju i prenoćio. Odredio je pedeset stražara za čuvanje logora. Na kraju noći nastaviše pokret prije zore i sabah klanjaše na mjestu Eš-Ševt. Na tom mjestu Abdullah ibn Ubejj izazva pobunu i vrati se u Medinu sa tristo svojih pristaša. Pobuna je izazvala slabost i nemir u redovima plemena Benu Seleme i Benu Harise. Malo je nedostajalo da se vrate, ali Allah ih je učvrstio. Muslimana je bilo hiljadu na početku, a ostalo ih je sedam stotina.

Poslanik, s.a.v.s,   je krenuo prema Uhudu kraćim putem ostavljajući neprijatelja na zapadnoj strani. Odsjeli su u klancu kod ulaza u dolinu. Leđima su bili okrenuti stijenama Uhuda. Neprijatelj je bio između njih i Medine.

Na tom mjestu pripremio je vojsku. Odredio je pedeset strijelaca i postavio ih na brdo Ajnejn, poznato kao Brdo strijelaca. Za vođu je odredio ensariju Abdullaha ibn Džubejra. Naredio im je da odbiju mušričku konjicu i štite leđa muslimanima. Posebno im je naredio da ne napuštaju pozicije bez njegove naredbe, svejedno da li pobijedili ili izgubili.

Mušrici su pripremili svoju vojsku i krenuli prema bojnom polju. Žene su ih podstrekivale na borbu. Išle su između bojnih redova, udarale u def i dizale moral junacima. Pjevale su stihove:

Navalite u boj, grlit ćemo

i jastuke prostrijeti.

Pobjegnete li, rastanak je

rastanak bez pomirenja.

Podsjećale su nosače zastava stihovima:

Držite se Benu Abdu-d-Dar,

držite se čuvari zaleđine,

udrite sabljama oštrim.

Dvoboji i početak bitke

Voske se približiše. Izađe Talha ibn Ebu Talha el-'Abderi, nosilac kurejšijske zastave i njihov njahrabriji jahač, i izazva na dvoboj. Bio je na devi. Izazov je prihvatio Zubejr ibn 'Avam. Skočio je na njega kao lav, popeo se na njegovu devu, oborio na zemlju i zaklao ga sabljom. Poslanik, s.a.v.s,   zauči tekbire, zaučiše ih i muslimani.

Borba se rasplamsa na svim tačkama. Halid ibn el-Velid tri puta je pokušavao prići muslimanima iza leđa, ali su ga strijelci odbijali.

Mulimani su koncentrirali napade na nosioce zastava. Bilo ih je jedanaest, sve su ih pobili, te mušrička zastava pade i tako osta. Potom su navalili i pojačali napade i na ostale tačke tako su potpuno razvalili i unuštili mušričke bojne redove. Najistaknutiji bili su Ebu Dudžane i Hamza.

Prilikom napredovanja ubijen je Hamza ibn Abdu-l-Muttalib, Allahov i Poslanikov lav. Ubio ga je Vahši ibn Harb. On je bio abesinski rob, bio je vješt u rukovanju kopljem. Njegov oslobodilac Džubejr ibn Mut'im mu je obećao slobodu, ako ubije Hamzu. Naime, Hamza je ubio njegovog amidžu Tu'ajma ibn 'Adijja na Bedru. Vahši se sakrio iza jednog kamena i vrebao Hamzu. Hamza je udarao glavu Suba' ibn 'Arfute, mušrika, a Vahši je uperio koplje u njega. Bacio je koplje prema njemu, a ovaj nije znao. Pogodio ga je u stomak i koplje je izašlo između nogu. Pao je i nije se mogao više dići. Tako je umro.

Mušrici su bili poraženi i dali su se u bijeg, pobjegle su i žene podstrekivačice. Muslimani su ih slijedili, ubijali i uzimali plijen. Tada su pogriješili strijelci i njih četrdeset spusti se sa brda da kupe plijen uprkos potvrđenoj naredbi od strane Poslanika, s.a.v.s,   da ostanu na svojim mjestima. Halid ibn el-Velid iskoristi ukazanu priliku i navali na preostalu desetericu boraca na Brdu strijelaca i pobi ih. Obišao je brdo i došao muslimanima iza leđa te ih opkoli. Njegovi jahači povikaše, mušrici prepoznaše njihov poklič i vratiše se. Jedna žena podigla je njihovu zastavu, te se okupiše oko nje i ustrajaše. Na taj način muslimani su bili između dvije vatre.

Mušrički nasrtaj na Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem,

i dezinformacija o njegovoj pogibiji

Poslanik je bio u pozadini. S njim je bilo sedam ensarija i dva muhadžira. Vidjevši Halidove konjanike povikao je najglasnije što je mogao: Allahovi robovi, dođite kod mene! Čuli su ga mušrici, možda su bili bliže njemu nego muslimani, jedna grupa je odmah krenula prema njemu. Žestoko su napali na njega i pokušali su ga ubiti prije dolaska muslimana. Poslanik, s.a.v.s,   reče: Ko ih odbije od nas dobit će Džennet. Ili je rekao: Bit će moj drug u Džennetu. Jedan ensarija izađe pred njih i odbi ih. Borio se dok nije poginuo. Ponovo su namučili Poslanika, s.a.v.s,   pa je ponovio svoje riječi. Istupi drugi čovjek, borio se dok nije poginuo. Nakon njega istupi treći, četvrti i tako poginu svih sedam ensarija.

Nakon njihove pogibije uz Poslanik, s.a.v.s,  a ostaše samo dvojica Kurejšija: Talha ibn 'Ubejdullah i Sa'd ibn Ebu Vekkas. Mušrici su koncentrirali napade na Poslanika, s.a.v.s,  . Pogodilo ga je kamen i pao je na bok, slomio je desni očnjak, rasjekao je donju usnu, udaren je u glavu, ranjen je u čelo i glavu. Udaren je u očnu jagodicu tako snažno da su se dvije halke kacige udubile u kožu. Snažno je udaren sabljom u plećku, boljelo ga je mjesec dana. Obukao je dva pancira tako da nisu probijena.

Sve to se dogodilo uprkos borbi dvojice Kurejšija do smrti. Sa'd ibn Ebu Vekkas je bacao strijele tako da je Poslanik, s.a.v.s,   dao mu i svoj tobolac i rekao je: Bacaj, dao bih za tebe i oca i majku. Talha ibn 'Ubejdillah se borio sam kao svi prethodnici. Bio je ranjen trideset i pet ili trideset i devet puta. Štitio je Poslanik, s.a.v.s,  a svojom rukom, te je udaren i prsti mu ostaše paralizirani. Kada su mu povrijeđeni prsti rekao je: Otpadnite! Poslanik, s.a.v.s, reče: Da si rekao „Bismillah“ meleci bi te podigli, a ljudi gledali.

U toku tog kritičnog trenutka došli su Džebrail i Mikail i borili se uz njega žestoko. U tome su pristigli i muslimani i branili ga najjače što su mogli. Prvi je stigao Ebu Bekr sa Ebu 'Ubjedeom ibn Džerrahom. Ebu Bekr je pošao da izvadi iz Poslanikovog lica halke kacige. Ebu 'Ubejde je insistirao da ih on izvadi. Izvadio ju je ali mu je ispao prednji zub, kada je vadio drugu halku ispao mu je i drugi zub. Nakon toga posvetili su se liječenju  Talhe ibn 'Ubejdullaha,  jer je bio ranjen.

Kako je postupila većina

muslimana nakon opkoljenja?

Na početku opkoljenja muslimani su se raštrkali i zbunili, nisu mogli konsolidovati redove. Neki su pobjegli na sjever u Medinu, neki su pobjegli na puteljke Uhuda i sklonili se u vojni logor. Bilo je i onih koji su žurno otišli Poslaniku i branili ga, kao što smo rekli. Većina muslimana ostala je opkoljena, postojani na svojim mjestima pružili su otpor mušricima. Pošto nisu imali nikoga da ih vodi u redovima muslimana nasto je metež i nesigurnost. Prvi redovi povukli su se tako da je došlo do sukoba sa drugim muslimanima, čak je El-Jeman, Huzejfin otac, ubijen od strane muslimana. Kada su čuli da je Poslanik, s.a.v.s., poginuo jedan dio muslimana je izgubio razum, izgubili su moral, predali se i prestali se boriti. Nekima je to povećalo borbeni moral, rekli su: Umrite za ono za što je umro Poslanik!

U tim trenucima Ka'b ibn Malik ugleda Poslanika, s.a.v.s, , prepoznao ga je po očima, jer mu je lice bilo prekriveno šljemom. Ka'b povika: Muslimani, radujte se! Evo Poslanika! Muslimani su se počeli okupljati oko Poslanika, s.a.v.s. Skupilo se trideset ashaba. Poslanik, s.a.v.s,  je s njima probio put kroz mušričke redove i tako spasio opkoljenu vojsku. Povukli su se u klanac na Uhudu. Mušrici su pokušali spriječiti povlačenje, ali nisu uspjeli, čak su poginula njihova dva čovjeka prilikom tih pokušaja.

Muslimani su spašeni zahvaljujući tom mudrom planu. Međutim, platili su visoku cjenu za griješku strijelaca i njihovo suprotno postupanje Poslanikovoj naredbi.

U klancu

Muslimani su uspijeli izaći iz okruženja i smjestili su se u klancu. Mušrici se nisu usudili krenuti naprijed i grupno napasti, zadovoljili su se pojedinačnim sukobima. Ostali su na bojnom polju još neko vrijeme. Masakrirali su poginule, sjekli su njihove uši, noseve, spolne organe. Vadili im utrobu iz stomaka. Hind bint 'Utbe razrezala je Hamzin stomak, izvadila džigeru i počela je gristi. Međutim, nije je mogla pojesti pa je ispljunula. Napravila je ogrlicu i lance za noge od ušiju i noseva poginulih muslimana.

Ubejj ibn Halef se zaputio prema klancu oholo s namjerom da ubije Poslanika, s.a.v.s. Poslanik, s.a.v.s, ga je ranio kopljem pogodivši ga u vrat između oklopa i šljema. Nekoliko puta počeo je padati s konja. Došao je do mušrika, a ispuštao je glas poput vola. Umro je od posljedica ranjavanja kada je došao u mjesto Seref, u blizini Mekke.

Grupa mušrika pod vođstvom Ebu Sufjana i Halida ibn el-Velida  popela se na uzvišenje. Suprotstavio im se Omer ibn el-Hattab i grupa muhadžira. Primorali su ih da se spuste sa brda. Neka predanja govore da je Sa's ibn Ebu Vekkas ubio trojicu mušrika.

Gubici mušrika iznosili su dvadeset i tri poginula, neki kažu trideset i tri. Muslimani su izgubili sedamdeset boraca. Četrdeset i jedan iz plemena Hazredž, dvadeset i četiri iz plemena Evs, četiri muhadžira i jedan jevrej. Postoje i druga mišljenja u vezi s tim.

Mušrici su počeli s pripremama za povratak u Mekku nakon posljednjeg neuspjelog pokušaja Ebu Sufjana i Halida ibn el-Velida.

Nakon zauzumanja položaja u klancu i smiraja Alija je donio Poslaniku, s.a.v.s,  uhudsku vodu iz El-Mihrasa da se napije. Bila je neugodnog mirisa, pa nije pio nego se umio i polio glavu vodom. Krv je potekla iz rane na glavi i nikako nije prestajala. Fatima je spalila komad hasure, stavila na glavu i krv je prestala teći. Muhammed ibn Mesleme je donio pitku vodu pa se napio. Proučio je dovu za njega. Podne namaz klanjao je sjedeći i muslimani su klanjali sjedeći. Pojavile su se muhadžirke i ensarijeke, među njima su bile Aiša, Ummu Ejmen, Ummu Sulejm i Ummu Selit. Punile su mješine vodom i napajale ranjenike, neka je Allah zadovoljan s njima.

Razgovor i odluka

Ebu Sufjan se popeo na brdo kada su se potpuno spremili za povratak. Rekao je: Je li među vama Muhammed? Nisu odgovorili. Upitao je: Je li među vama Ibn Ebu Kuhafe? Nisu odgovorili. Upitao je ponovo: Je li među vama Omer ibn el-Hattab? Nisu odgovorili. Poslanik im je zabranio da odgovaraju. Ebu Sufjan reče: Njih ste se riješili. Omer više nije mogao izdržati pa je rekao: Allahov neprijatelju, svi koje si spomenuo živi su. Allah je ostavio u životu ono što ti nije pravo. Ebu Sufjan reče: Vama je počinjen masakr, ja ga nisam naredio, ali nije mi ni smetao. Neka je uzvišen Hubel! Poslanik ih je podučio šta da kažu. Rekli su: Allah je uzvišeniji i veći. Ebu Sufjan reče: Mi imamo 'Uzzaa, a vi nemate. Poslanik ih je podučio odgovoru, rekli su: Allah je naš Gospodar, a vi ga nemate. Ebu Sufjan reče: Sad smo jednaki. Ovaj dan za dan Bedra. Rat je varljiv. Omer reče: Nismo isti. Naši poginuli idu u Džennet, a vaši u Džehennem. Ebu Sufjan reče: To vi kažete. Tada bi izgubili i nastradali. Ebu Sufjan ga pozva i reče: Kunem te Allahom, Omere, jesmo li ubili Muhammeda? Omer reče: Niste. On te sluša sada. Sufjan reče: Tebi više vjerujem i bolji si od Ibn Kam'e. Ebu Sufjan povika: Srest ćemo se iduće godine na Bedru. Poslanik je naredio jednom ashabu da kaže: Uredu, to je naš i vaš dogovor.

Odlazak mušrika, traženje ranjenih

i ukop šehida od strane muslimana

Ebu Sufjan se vrati vojsci i oni krenuše prema Mekki. Uzjahali su deve, a konje su vodili po strani. To je bio dokaz da se, uistinu, vraćaju u Mekku. To je bila Allahova blagdat prema muslimanima jer je put za Medinu bio otvoren nije bilo nikoga da se suprotstavi mušricima. Allah ih je spriječio, a On se ispriječava između čovjeka i njegovog srca.

Muslimani se spustiše, na bojno polje tražili su ranjene i poginule. Neki su prenijeli neke šehide u Medinu nakon ukopa, pa je Poslanik, s.a.v.s. naredio da ih vrate na mjesto gdje su bili ukopani. Ukopali su ih u odjeći, bez kupanja i dženaze. Ukopavali su po dvojicu i trojicu u jednom kaburu. U nekim slučajevima umotavao je dvojicu u jedno platno, a između njih stavljao izhir.[7] U kaburu je prve stavljao u prokop sa strane one koji su znali više Kur'ana. Rekao je: Ja ću biti svjedok ovima na Sudnjem danu.

Zatekli su tabut Hanzale ibn 'Amira iznad zemlje. S njega je kapala voda. Poslanik, s.a.v.s. reče: Meleci ga kupaju. Naime, bio je friško oženjen, bio je sa suprugom kada je čuo poziv na borbu. Ostavio je mladenku i otišao boriti se na bojno polje. Bio je džunup. Borio se dok nije poginuo. Meleci su ga okupali pa je nazvan Onaj koga su okupali meleci.

Hamzu su umotali u ogrtač koji je bio kratak. Kada mu pokriju glavu otkriju se noge, a kada pokriju noge otkrije se glava. Na kraju su pokrili noge izhirom. Isto se dogodilo i sa Musabom ibn 'Umejrom.

Povratak i dolazak u Medinu

Poslanik, s.a.v.s,  i muslimani vratiše se nakon ukopa i dove za poginule. Žene čiji su bližnji poginuli izašle su pred Poslanika, s.a.v.s,  i srele ga na putu. Poslanik, s.a.v.s,  je izrazio sačešće i proučio dovu za njih. Nekoj ženi iz plemena Benu Abdu-d-Dar rekli su da joj je poginuo muž, brat i otac. Ona je upitala šta je s Poslanikom, s.a.v.s. Rekli su joj: On je, hvala Allahu, dobro kako voliš. Rekla je: Pokažite mi ga? Pokazali su ga. Ona kada ga je vidjela rekla je: Svaka nesreća nakon tebe je mala.

Muslimani su zanoćili u vanrednom stanju. Čuvali su Medinu i Poslanika, s.a.v.s. Bili su izmoreni naporom i ranama kao i tugom i bolom. Poslanik, s.a.v.s,  je smatrao da je nužno pratiti kretanje neprijatelja i sresti se s njim na bojnom polju, ukoliko bi odlučio da se vrati i napadne Medinu.

Bitka na Hamrau-l-Esedu

Slijedećeg jutra naredio je pokret prema neprijatelju, ali samo onima koji su učestvovali u Bici na Uhudu. Rekli su: Slušamo i pokoravamo se. Išli su sve dok nisu došli do mjesta Hamrau-l-Esed, udaljenom osam milja od Medine. Ulogorili u su se na tom mjestu.

Mušrici su odsjeli na mjestu Er-Revha, udaljenom od Medine trideset i šest milja. Razmišljali su i dogovorali se da se vrate u Medinu, žalili su za propuštenim prilikama.

Ma'bed ibn ebi Ma'bed el-Huzai' bio je od dobronamjernih prema Poslaniku, s.a.v.s. Došao je u Hamrau-l-Esed i izrazio sačešće za gubitke na Uhudu. Poslanik, s.a.v.s. mu naredi da pristupi Ebu Sufjanu i pokoleba ga u namjeri da napadne Medinu. Stigao je u Er-Revhu, svi su se složili da se vrate i napadnu Medinu. On ih zaplaši i reče: Muhammed je izašao sa vojskom. Nikad nisam vidio toliku vojsku. Izgaraju da se sretnu s vama. Nikada nisam vidio toliku srdžbu kao njihovu prema vama. Mislim da ne krećete dok se ne pojavi prethodnica vojske iza ove doline.

Kada su to čuli opao je njihov borbeni moral i želja za sukobom. Ebu Sufjan se zadovoljio propagandnim ratom živaca. Naime, zadužio je nekoga da im kaže, kako stoji u ajetu:

إِنَّ النَّاسَ قَدْ جَمَعُواْ لَكُمْ فَاخْشَوْهُمْ

            Neprijatelji se okupljaju zbog vas, pa pazite ih se![8]

To je uradio s ciljem da ga muslimani ne progone. Nakon toga, požurio je sa povratkom u Mekku.

Muslimane upozorenje nije zastrašilo, naprotiv, kako stoji u ajetu:

فَزَادَهُمْ إِيمَاناً وَقَالُواْ حَسْبُنَا اللّهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ

            To im vjerovanje povećalo, pa su kazali: Nama je Allah dovoljan, a divan je On   Zaštitnik![9]

Ostali su na Hamrau-l-Esedu do srijede potom su se vratili u Medinu. Rekao je Uzvišeni:

فَانقَلَبُواْ بِنِعْمَةٍ مِّنَ اللّهِ وَفَضْلٍ لَّمْ يَمْسَسْهُمْ سُوءٌ وَاتَّبَعُواْ رِضْوَانَ اللّهِ وَاللّهُ ذُو فَضْلٍ عَظِيمٍ

            Pa su se vratili s Allahovim blagodatima i obiljem, nikakvo ih zlo nije zadesilo.     Slijedili su zadovoljstvo Allahovo, a Allah je neizmjerno dobar![10]

O nekim događajima i

pohodima nakon Uhuda

Događaji na Uhudu loše su se odrazili na njihov ugled. Neprijatelji su se osmjelili i otvoreno napadali. Dogodilo se nekoliko dogođaji od kojih neki nisu bili u korist muslimana. Ovdje ćemo govoriti samo o najvažnijim.

O događaju na

mjestu Er-Redži'

Poslaniku, s.a.v.s,   su došli neki ljudi iz plemena 'Adli i Karre tražeći da im pošalje učitelje i učače Kur'ana da ih poduče vjeri i Kur'anu, jer su neki primili islam. Poslao je desetericu ashaba na čelu sa 'Asimom ibn Sabitom. Došavši na mjesto Er-Redži' izdali su ih i pozvali u pomoć protiv njih pleme Benu Lihjan iz Huzejla. Oko stotinu strijelaca krenulo je za njima. Oni su bili na jednoj uzvisini, a oni su ih okružili. Dali su im garanciju da ih neće ubiti, ako se predaju. 'Asim je odbio predaju i borio se sa svojim drugovima. Sedmerica ih poginu, a trojica ostaše živi. Mušrici su im po drugi put ponudili garanciju. Međutim, kada su sišli prevarili su ih i svezali. Jedan od trojice muslimana reče: To je prva prijevara. Odbio je krenuti s njima pa su ga ubili. Preostalu dvojicu odveli su u Mekku. Ta dvojica bili su Hubejb ibn 'Adijj i Zejd ibn Ed-Desne. Prodali su ih u Mekki. Hubejb je ubio El-Harisa ibn 'Amira ibn Nevfela u Bici na Bedru. Hubejba je kupila sestra ili brat ubijenog. Jedno vrijeme držali su ga u zatvoru potom su izašli na mjesto Ten'im da ga ubiju. On je klanjao dva rekata i proučio dovu protiv njih. Rekao je, između ostalog:

Nije mi važno kada umirem kao musliman

na koju ću stranu u ime Allaha pasti.

To je u ime Allaha, a ako On hoće

Blagoslovit će pokidane dijelove tijela.

Ebu Sufjan reče: Bi li te radovalo da je Muhammed kod nas da njega ubijemo, a ti da budeš u svojoj porodici? Rekao je: Tako mi Allaha, ne bi me radovalo da budem u svojoj porodici, a da Muhammeda ubode trn i uznemiri ga ne mjestu gdje je sada. Ubio ga je 'Ukbe ibn El-Haris ibn 'Amir kao osvetu za oca.

Zejd ibn ed-Desne ubio je Umejju ibn Muharrisa na dan Bedra. Njega je kupio sin ubijenog Safvan ibn Umejje i ubio na ime osvete za oca. Neki pripisuju njemu govor koji se odvijao između Ebu Sufjana i Hubejba.

Kurejšije su poslale neke ljude da donesu dio Asimovog tijela. Međutim, Allah je poslao ose koji prekriše njegovo tijelo tako da mu nisu mogli prići. Asim je zamolio Allaha da ga ne dodirne mušrik i da on ne dodirne mušrika dok je živ. Allah ga sačuvao i nakon smrti.

Nesreća kod bunara Me'une

Istovremeno u vrijeme događaja na Er-Redži'u dogodila se druga nesreća veća od nje. Naime, Bera 'Amir ibn Malik zvani Mual'ibu-l-Esinne došao je Poslaniku, s.a.v.s. Pozvao ga je u islam, a on nije prihvatio, ali nije ni kategorički odbio. Predložio je da pošalje s njima da'ije, jer se nadao da će stanovnici Nedžda prihvatiti islam, ako ih pošalje s njim. Rekao je: Ja ću im pružiti zaštitu. Poslanik, s.a.v.s,   im posla sedamdeset ashaba, učača Kur'ana. Odsjeli su kod bunara Me'une. Haram ibn Milhan odnio je Poslanikovo, s.a.v.s., pismo Allahovom neprijatelju 'Amiru ibn Tufejlu. On ga nije ni pogledao, već je naredio jednom čovjeku da ga ubije sleđa. Ubo ga je kopljem tako da je izašlo na drugu stranu. Haram reče: Uspio sam, tako mi Gospodara Ka'be.

Allahov neprijatelj 'Amir pozva na borbu Benu 'Amir, ali oni odbiše zbog garancije Ebu Beraa. Pozvao je Benu Sulejm i neki njihovi ogranci se odazvaše: Ra'l, Zekvan i 'Usajje. Opkolili su ashabe i sve ih pobili. Jedini su preživjeli Ka'b ibn Zejd i 'Amr ibn Umejje ed-Dameri. Ka'b ibn Zejd je bio ranjen, a oni su mislili da je mrtav. Prikrio se među ubijenim. Živio je do Bitke na Hendeku. 'Amr ibn Umejje ed-Dameri bio je u Serhu sa Munzirom ibn 'Ukbeom. Vidjevši ptice koje su kružile oko mjesta događaja shvatili su šta se dogodilo. Munzir je pristupio i borio se dok nije poginuo. Amr ibn Umejje je pao u zarobljeništvo. 'Amir ibn Tufejl je čuo da je iz plemena Mudar. Oslobodio ga je u zamjenu za roba kojeg je bila dužna osloboditi njegova majka.

'Amr ibn Umejje se vrati u Medinu. Došavši u mjesto Karkare ugledao je dvojicu pripadniuka plemena Benu Kilab. Ubio ih je, a imali su garanciju od Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Došavši u Medinu obavijestio je Poslanika, s.a.v.s., o tome rekavši: Ubio si dvojicu čiju krvarinu moramo platiti.

Poslanik, s.a.v.s., se jako ražalostio zbog događaja na Er-Redži'u i bunaru Me'une. Oba događaja dogodila su se u jednom mjesecu, u saferu četvrte hidžretske godine. Kaže se da su vijesti o oba događaja stigle za jednu noć. Učio je dovu protiv ubica trideset dana na sabah namazu. Allah je objavio riječi ubijenih: Recite našem narodu da smo sreli našeg Gospodara, zadovoljan je s nama, a i mi s Njim. Tada je Poslanik, s.a.v.s., prestao sa dovama.

Pohod na pleme

Benu en-Nadir

Benu Nadir su skovali goru zavjeru od one koju su skovali plemena 'Adl i Karre, te od prijevare onih koji ubiše ashabe kod bunara Me'une. Tražili su od Poslanika, s.a.v.s., da se sastanu s njim na nekom mjestu s namjerom da čuju Kur'an i o islamu. Htjeli su raspravljati i prihvatiti islam ako ih ubijedi u to. Dogovorili su se oko sastanka. Zlikovci su dogovorili da svaki njihovo čovjek u odjeći ponese nož i da ubiju Poslanika, s.a.v.s., iznenada nepripremljenog. Poslanik, s.a.v.s., je čuo za to i odluči ih protjerati.

Neki kažu da je povod tome slijedeći događa: Nakon povrataka 'Amra ibn Umejje ed-Damerija i ubistva dvojice pripadnika plemena Benu Kilab, Poslanik, s.a.v.s., je otišao u pleme Benu Nadir da pomognu isplatiti krvarinu za njih u skladu sa ugovorom koji su imali. Rekli su: Uradit ćemo tako, Ebu El-Kasime. Sjedi tu dok donesemo šta treba. Sjeo je naslonjen na zid i čekao. Oni se osamiše i šejtan ih zaskoči te rekoše: Ko će uzeti ovaj kamenac, popeti se i baciti ga na njegovu glavu? Najveći nesretnik među njima, Amr ibn Džehhaš preuze to na sebe. Džebrail, 'alejhi-s-selam, obavijesti Poslanika, s.a.v.s, o njihovoj namjeri, pa on žurno ustade i zaputi se ka Medini. Njegovi ashabi mu se pridružiše, on im reče za zavjeru i odluči ih protjerati.

Poslao je Muhammeda ibn Meslemu sa porukom: Izađite iz Medine, ne možete stanovati u njoj sa mnom. Dajem vam roka deset dana. Koga zateknemo nakon toga bit će ubijen. Proveli su nekoliko dana u spremanju za odlazak. Vođa munafika posla poruku: Ostanite čvrsti i ne izlazite. Ja imam dvije hiljade ljudi koji će ući u vaše tvrđave i umrijeti za vas. Kao što stoji u ajetu:

لَئِنْ أُخْرِجْتُمْ لَنَخْرُجَنَّ مَعَكُمْ وَلَا نُطِيعُ فِيكُمْ أَحَدًا أَبَدًا وَإِن قُوتِلْتُمْ لَنَنصُرَنَّكُمْ

            Ako budete protjerani, mi ćemo sigurno s vama poći i kad se bude ticalo vas,        nikada se nikome nećemo pokoriti; a ako budete napadnuti, sigurno ćemo vam           u pomoć priteći.[11]

u pomoć će vam priteći Kurejze i Gatafan. Osjetili su se osnaženim i odbiše izlazak. Poručili su Poslaniku, s.a.v.s.: Mi nećemo izaći, pa ti radi šta hoćeš.

Poslanik, s.a.v.s., zauči tekbir, zaučiše i ashabi. U Medini ostavi za zamjenika Ibn Ummu Mektuma. Zastavu dade Aliji i krenu prema njima. Opkolio ih je, a oni se povukoše u tvrđave i poečeše gađati muslimane strijelama i kamenjem. Palme i bašče bili su u njihovu korist, pa Poslanik, s.a.v.s., naredi da se posjeku i spale. To poljulja njihov moral i Allah u njihova srca ubaci strah, te se predaše nakon šest noći otpora. Neki tvrde da su se predali nakon petnaest dana. Predali su se pod uslovom da izađu iz Medine. Pleme Benu Kurejza se ogradi od njih, a poglavar munafika ih ostavi na cjedilu. Allah je o tome rekao:

كَمَثَلِ الشَّيْطَانِ إِذْ قَالَ لِلْإِنسَانِ اكْفُرْ فَلَمَّا كَفَرَ قَالَ إِنِّي بَرِيءٌ مِّنكَ

            Slični su šejtanu kad kaže čovjeku: Budi nevjernik! – pa kad postane nevjernik,   on onda rekne: Ti se mene više ne tičeš.[12]

Poslanik, s.a.v.s,   je dozvolio da ponesu sve što mogu ponijeti osim oružja. Ponijeli su sve što su mogli, čak su ponijeli štokove vrata, prozore, stubove i grede za krov. U vezi s tim Allah je rekao:

يُخْرِبُونَ بُيُوتَهُم بِأَيْدِيهِمْ وَأَيْدِي الْمُؤْمِنِينَ فَاعْتَبِرُوا يَا أُولِي الْأَبْصَارِ

            Vlastitim rukama i rukama vjernika svoje domove su rušili. Zato uzmite iz toga    pouku, o razumom obdareni![13]

Velikani i većina nastaniše se u Hajberu, dok su drugi otišli u Šam.

Poslanik, s.a.v.s,   njihove kuće i zemlju podijeli isključivo prvim muhadžirima. Dao je dio Ebu Dudžani i Sehlu ibn Hanifu od ensarija, jer su bili siromašni. Od te zemlje trošio je godišnje na svoju porodicu. Ostalo je trošio na oružje i konje za borbu na Allahovom Putu. Zaplijenio je pedeset pancira, pedeset šljemova i tristo četrdeset sablji.

Dogovorena bitka na Bedru

Već smo rekli da je Ebu Sufjan rekao da će se sresti da Bedru iduće godine. Poslanik, s.a.v.s,   je izašao na Bedru u mjesecu ša'banu, četvrte hidžretske godine u skladu s dogovorom. Boravio je na Bedru osam dana čekajući Ebu Sufjana. Vojska je brojala 1500 boraca, među njima deset konjanika. Zastavu je nosio Alija ibn Ebu Talib. U Medini je kao zamjenika postavio Abdullaha ibn Ravvahu.

Ebu Sufjan je izašao na Bedr sa dvije hiljade boraca, među njima je bilo pedeset konjanika. Stigao je do mjesta Merru-z-Zahran. Odsjeo je kod poznatog izvora Midženne. U njega se uvukao strah od samog izlaska. Rekao je svojim saborcima: Vama odgovara samo plodna godina u kojoj možete napasati stoku i piti dosta mlijeka, a ova godina bila je sušna. Ja se vraćam nazad pa se i vi vratite. Vratili su se bez protivljenja.

Dok su boravili na Bedru muslimani su prodali svu trgovačku robu i zaradili za svaki dirhem dva dirhema. Vratili su se u Medinu. Svi neprijatelji su strahovali od njih i sigurnost je zavladala svim krajevima. Prošla je jedna godina, a neprijatelj se nije usudio uraditi bilo šta. Poslanik, s.a.v.s,  je u okrilju te sigurnosti učvrstio sigurnost do krajnjih granica do kojih je stigao. Izašao je u mjesto Devmet-l-Džendel da bi kaznio drumske razbojnike. To je bilo u mjesecu rabi'u-l-evvelu pete hidžretske godine. Nakon toga sigurnost i mir zavladali su cijelim krajem.

Bitka Ahzab - Saveznici

Poslanik, s.a.v.s,  i muslimani posvetili su se pozivu u vjeru i popravljanju svoga stanja, zahvaljujući mudrim potezima Allahovog Poslanika, s.a.v.s,  koji su donijeli mir u područje. Nakon sukoba sa Benu Nedirom nije bilo značajnih sukoba u periodu od godine i po. Međutim, jevreji koje je Isa nazvao zmijama, potomcima zmija, nisu mogli gledati muslimane da žive u miru. Nakon odsjedanja u Hajberu počeli su kovati zavjere protiv muslimana. Tajno su radili na tom planu. Uspjeli su sakupiti ogromnu vojsku protiv Medinelija sastavljenu od arapskih plemena.

Učenjaci sire kažu da se jevrejska delegacija sastavljena od dvadeset uglednika zaputila Kurejšijama i podstakla ih na borbu protiv Medinelija, obećavši im pobjedu. Kurejšije su prihvatile plan. Potom su otišli u pleme Gatafan. I oni su pristali. Nakon toga, obišli su još neka plemena i neka su prihvatila njihov plan. Pokrenuli su sva ta plemena u isto vrijeme prema ugovorenom planu tako da su svi stigli do Medine u isto vrijeme.

Dogovor i kopanje kanala

Vijest o njihovom okupljanju i pokretu stigla je u Medinu. Poslanik, s.a.v.s,   je zatražio od ashaba njihovo mišljenje u vezi s tim. Selman el-Farisi predložio je da iskopaju kanal oko Medine. Prijedlog se svima svidio i složili su se da tako postupe.

Medinu su okruživale crne stijene na istoku, zapadu i jugu. Vojska je mogla ući samo sa sjeverne strane. Zato je Poslanik, s.a.v.s., izabrao najkraće mjesto između stijena na istočnoj i zapadnoj strani. Dužina je iznosila oko jedne milje. Spojio je dvije stijene kanalom. Kanal je počeo kopati od zapadne strane, od sjevernog dijela brda Sila'. Na istočnoj strani spojio ga je sa produžetkom istočnih crnih stjena kod ruševina Šejhin.

Zadužio je grupe od deset ljudi da kopaju kanal četrdeset podlaktica. Poslanik, s.a.v.s,   je zajedno s njima kopao kanal i nosio zemlju. Pjevušili su stihove, a on je odgovarao na njih stihovima. Ponekad je on počinjao sa stihovima, a oni odgovarali stihovima. Tokom kopanja prolazili su kroz razne teškoće, najviše ih je mučila hladnoća i glad. Donosio im je pregršt ječma i miješao sa maslom. To su jeli ali je neugodno mirisalo pa nisu mogli progutati tu hranu. Požalili su Poslaniku, s.a.v.s., na glad i pokazali mu kamenje koje su svezali na stomak od gladi, a Poslanik, s.a.v.s., im pokaza dva kamena na svom stomaku.

Dok su kopali dogodila su se neka čuda. Džabir je primijetio na Poslaniku, s.a.v.s., koliko je gladan pa se nije mogao uzdržti te je zaklao domaću životinju. Njegova supruga je samljela jedan saa' ječma. Pozvao je Poslanika, s.a.v.s., tajno sa grupom ashaba. Poslanik, s.a.v.s., je poveo sve koji su kopali kanal, bilo ih je hiljadu. Svi su jeli i najeli se, a posuda s mesom je kuhala jednako kao i prije i tijesta je ostalo isto kao i prije.

Sestra Nu'amana ibn Bešira donijela je malo hurmi za svoga oca i dajdžu. Poslanik, s.a.v.s., je stavio hurme na odjeću i pozvao sve koji su kopali. Svi su jeli i vratili se, a hurme su još uvijek ispadale sa platna. 

Džabir i njegove kolege naišli su na tvrdu stijenu dok su kopali. Poslanik, s.a.v.s., je sišao, udario je alatkom i pretvorio je prašinu. Berra i njegove kolege naišli su, također, na stijenu. Poslanik, s.a.v.s., je sišao i rekao: Bismillah. Potom je udario i otkinuo jedan komad stijene, a iz tog mjesta pojavi se svjetlost. Poslanik, s.a.v.s., reče: Allahu ekber, dati su mi ključevi Šama. Ja upravo gledam u njegove crvene dvorove. Udario je drugi put i obradovao ih da će osvojiti Perziju. Kada je udario treći put stijena je pukla, a obradovao ih je da će osvojiti Jemen.

O taborima

Kurejšije su stigli sa svojim sljedbenicima, bilo ih je četiri hiljade. Bilo je tristo konjanika i hiljadu deva. Vođa je bio Ebu Sufjan, nosač zastave Osman ibn Talha ibn Ebu Talha el-'Abderi. Odsjeli su na ušću bujica, u mjestu Rume između El-Džerfa i Zegane. Gatafan i njihovi sljedbenici iz Nedžda došli su a bilo ih je šest hiljada. Odsjeli su na mjestu Zeneb-Nekma u blizini Uhuda. Dolazak tako ogromne i velike vojske pred Medinu bio je zastrašujući i veliki belaj. Rekao je Allah:

إِذْ جَاؤُوكُم مِّن فَوْقِكُمْ وَمِنْ أَسْفَلَ مِنكُمْ وَإِذْ زَاغَتْ الْأَبْصَارُ وَبَلَغَتِ الْقُلُوبُ الْحَنَاجِرَ وَتَظُنُّونَ بِاللَّهِ الظُّنُونَا هُنَالِكَ ابْتُلِيَ الْمُؤْمِنُونَ وَزُلْزِلُوا زِلْزَالًا شَدِيدًا

            Kad su vam došle i odozgo i odozdo, kad su vam oči razrogačene bile, a duša       došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali. Tada su vjernici bili u            iskušenje stavljeni i potresom žestokim potreseni.[14]

Međutim, Allah je učvrstio vjernike kao što je rekao:

وَلَمَّا رَأَى الْمُؤْمِنُونَ الْأَحْزَابَ قَالُوا هَذَا مَا وَعَدَنَا اللَّهُ وَرَسُولُهُ وَصَدَقَ اللَّهُ وَرَسُولُهُ وَمَا زَادَهُمْ إِلَّا إِيمَانًا وَتَسْلِيمًا

            A kad su vjernici saveznike ugledali, rekli su: Ovo je ono što su nam Allah i         Poslanik Njegov obećali, i Allah i Poslanik Njegov istinu su govorili! – i to im je          samo povećalo vjerovanje i predanost.[15]

Munafici i oni čija su srca bila bolesna rekli su:

وَإِذْ يَقُولُ الْمُنَافِقُونَ وَالَّذِينَ فِي قُلُوبِهِم مَّرَضٌ مَّا وَعَدَنَا اللَّهُ وَرَسُولُهُ إِلَّا غُرُورًا

            I kad su licemjeri i oni u čijim srcima je bolest govorili: Allah i Poslanik Njegov   su nam samo obmanu obećavali![16]

Poslanik, s.a.v.s., je u Medini za zamjenika ostavio Ibn Ummu Mektuma, žene i djecu je ostavio u utvrđenju, a on je izašao zajedno sa tri hiljade boraca. Leđima je bio okrenut brdu Sila', a kanal je bio između njega i neprijatelja. Mušrici su nakon odmora i pripreme krenuli prema Medini. Bili su iznenađeni kada su došli, a ispred njih i muslimana ispriječio se širok kanal. Ostali su bez riječi. Ebu Sufjan reče: Takvu ratnu varku Arapi ne poznaju. Kružili su oko kanala izbezumljeni i ljuti. Tražili su tačku na kojoj mogu prijeći preko kanala. Muslimani su ih gađali strijelama tako da nisu mogli prići i napasti niti su mogli nabacati zemlju i tako napraviti put preko kanala.

Mušrici su bili prinuđeni opkoliti Medinu iako nisu bili spremni za to, jer nisu na to računali kada su izlazili iz svojih područja. U toku dana pokušavali su prijeći kanal, a muslimani su im se suprotstavljali cjelom linijom otpora. Borili su se i gađali ih kamenjem. Mušrici su konstantno pojačavali napade i pokušavali cijeli dan. Poslanik, s.a.v.s,   i ashabi propustili su namaze zbog toga. Nisu ih mogli klanjati prije zalaska Sunca ili malo prije zalaska Sunca. Tada namaz u strahu nije bio propisan.

Jednog dana krenula je grupa mušričkih konjanika u namjeri da prijeđu kanal gdje je najuži. Među njima su bili: 'Amr ibn Abdu Vudd, 'Ikrime ibn Ebu Džehl, Dirar ibn el-Hattab i drugi. Njihovi konji su kružili ispred kanala kod brda Sila'. Alija ibn Ebu Talib je uzašao sa grupom muslimana i ispriječio se između njih i mjesta gdje su prešli kanal. Amr ibn Abdu Vudd je izazivao na dvoboj, bio je hrabar i ubitačan. Alija ga je toliko naljutio da je sišao sa konja i potukli su se rukama. Alija ga ubi. Drugi su bili poraženi, ispunio ih je strah te je 'Ikrime ispustio koplje. Nevfel ibn Abdullah je pao u kanal te ga muslimani ubiše.

U razmjeni gađanja strijela poginulo je malo ljudi na obje strane. Mušrici su izgubili desetericu ljudi, a muslimani šest.

Sa'd ibn Mu'az pogođen je strijelom u krvni sud. Molio je Allaha da ga ostavi u životu dok traje sukob sa Kurejšijama, ili da ga usmrti od te rane. U dovi je još rekao: Ne usmrti me dok se ne obradujem pobjedom nad pelemenom Kurejzom.

Izdaja plemena Benu Kurejze

i utjecaj izdaje na tok bitke

Pleme Kurejza je imalo ugovor sa Poslanikom,s.a.v.s. Međutim, došao je Hujejj ibn Ahtab, poglavar plemena Benu Nedir, u toku bitke kod Ka'ba ibn Eseda, velikana Benu Kurejze, i nagovorio ga na kršenje ugovora. Ka'b prekrši ugovor i stade na stranu Kurejšija i mušrika.

Pleme Kurejza je stanovalo na jugu Medine, a muslimani na sjeveru. Muslimanske žene i djeca bili su nezaštićeni jer nije bilo nikoga između njih i Kurejze. Poslanik, s.a.v.s., je čuo za njihovu prijevaru te je poslao dvjesto boraca sa Meslemom ibn Eslemom i Zejdom ibn Harisom sa tristo vojnika da čuvaju žene i djecu.

Poslao je ensarije Sa'da ibn Mu'aza i Sa'da ibn 'Ubadea da provjere vijesti o tome. Zatekli su jevreje u najgorem mogućem stanju. Javno su ih vrijeđali i ispoljavali neprijateljstvo. Vrijeđali su Poslanika, s.a.v.s., govoreći: Ko je Allahov Poslanik? Nemamo mi s Muhammedom ni ugovora ni dogovora. Njih dvojica se vratiše Poslaniku, s.a.v.s., i rekoše: Postupili su kao Adl i Karre sa ashabima na Er-Redži'u.

Ljudi su to shvatili pa su se veoma prepali. O tome je Allah rekao:

إِذْ جَاؤُوكُم مِّن فَوْقِكُمْ وَمِنْ أَسْفَلَ مِنكُمْ وَإِذْ زَاغَتْ الْأَبْصَارُ وَبَلَغَتِ الْقُلُوبُ الْحَنَاجِرَ وَتَظُنُّونَ بِاللَّهِ الظُّنُونَا هُنَالِكَ ابْتُلِيَ الْمُؤْمِنُونَ وَزُلْزِلُوا زِلْزَالًا شَدِيدًا

            Oči su vam razrogačene bile, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta   pomišljali. Tada su vjernici bili u iskušenje stavljeni i potresom žestokim            potreseni.[17]

Licemjerstvo je izašlo na vidjelo. Neki su rekli: Muhammed nam je obećao riznice Bizantije i Perzije, a nismo u stanju otići i izvršiti nuždu. Drugi su rekli kao što stoji u ajetu:

مَّا وَعَدَنَا اللَّهُ وَرَسُولُهُ إِلَّا غُرُورًا

            Allah i Poslanik Njegov su nam samo obmanu obećavali![18]

Neki su rekli, kao što stoji u ajetu:

يَا أَهْلَ يَثْرِبَ لَا مُقَامَ لَكُمْ فَارْجِعُوا

            O stanovnici Jesriba, ovdje vam nema stanka, zato se vratite.[19]

Neki među njime htjeli su pobjeći pa su tražili dozvolu od Poslanika, s.a.v.s., pod izgovorom da su im kuće izložene opasnosti, a nisu bile zaštićene, kao što stoji u ajetu:

إِنَّ بُيُوتَنَا عَوْرَةٌ

            Kuće su naše nezaštićene![20]

Njihova izdaja uznemirila je Poslanika, s.a.v.s. Prekrio se odjećom preko lica i ostao tako duže vrijeme. Potom je ustao i rekao: Allahu ekber! Obradovao je muslimane pobjedom i Allahovom pomoći.

Htio je poslati nekoga kod 'Ujejnea ibn Hisna da sklope primirje tako što će mu dati trećinu medinskih plodova, pod uslovom da se povuče sa Gatafanom. Poglavari ensarija, Sa'd ibn Mu'az i Sa'd ibn 'Ubade to su odbili rekavši: Mi i oni bili smo mušrici pa nisu imali nade da jedu naše plodove, pa zar da im damo naše imetke sada kada nas je Allah počastio tobom i islamom?! Tako nam Allaha, dat ćemo im samo sablju. Poslanik, s.a.v.s., prihvati njihovo mišljenje kao ispravno.

Raskol među saveznicima

i kraj bitke

Allah upravlja Svojim stvorenjima. U tim teškim trenucima došao je Nu'ajm ibn Mes'ud el-Ešdžei' iz plemena Gatafan i rekao: Allahov Poslaniče, ja sam primio islam, a to moj narod ne zna. Naredi mi šta hoćeš. Rekao je: Ti si samo jedan čovjek, ne možeš ništa puno uraditi. Međutim, spriječi ih da nas napadaju koliko možeš, jer rat je varka.

On, odmah, ode kod Benu Kurejze, oni ga srdačno primiše. On reče: Vi znate koliko vas ja volim i cijenim i u kakvom sam odnosu sa vama. Ja ću vam nešto ispričati ali nemojete me odati. Odgovoriše: Uredu. On nastavi: Vidjeli ste šta se dogodilo Benu Kajnuka' i En-Nediru. Vi ste stali na stranu Kurejšija i Gatafana. Kurejšije nisu kao što ste vi. Vi ste na svojoj zemlji, u svojim kućama, sa svojom djecom, ženama i rodbinom. Imate svoj imetak. Za vas nije moguće da se selite odatle i mijenjate mjesto boravka. Znate i to da su Kurejšije i Gatafanci došli da ratuju protiv Muhammeda i njegovih drugova. Vi ih podupirete i pomažete protiv njega. Njihova zemlja, imeci, žene i djeca su na sigurnom i nisu u opasnosti, daleko su od Muhammeda. Ako se ukaže prilika Kurejšijama i Gatafancima oni će to osvojiti, a ako ne, vratit će se svojim kućama, a vas će ostaviti Muhammedu da se s vama obračuna kako hoće. Oni rekoše: A šta treba da radimo? On odgovori: Nemojte se s njima zajedno boriti dok vam ne dadnu svoje ljude kao zalog. Oni rekoše: To je dobro mišljenje. Potom Nu'ajm ode od njih i dođe kod Kurejšija. Sastao se s njihovim poglavarima. On im reče: Vi dobro znate koliki sam vam ja prijatelj i kakav iskren odnos imam prema vama! Rekli su: Da, znamo. On reče: Ja ću vam nešto ispričati, ali nemojete me odati. Odgovoriše: Uredu. On nastavi: Jevreji su se pokajali što su prekršili zadanu riječ i ugovor sklopljen sa Muhammedom i njegovim drugovima. Oni su ga obavijestili da će uzeti od vas ljude kao zalog i poslati ih Muhammedu kao taoce, a zatim će ga potpomoći protiv vas. Muhammed se složio s tim. Ako kojim slučajem zatraže od vas zalog, nemojte im ih dati. Nakon toga ode kod Gatafana pa i njima ispriča isto.

Tim lukavim planom uspio je ubaciti sumnju i razdor u njihove duše. Ebu Sufjan je poslao delegaciju plemenu Benu Kurejzi s pozivom da se sutra bore. Oni odgovoriše: Sutra je subota, a nas je zadesilo to što nas je zadesilo zbog nepoštivanja tog dana. Osim toga, mi se nećemo boriti zajedno s vama dok nam ne dadnete u zalog vaše ljude da nas ne bi ostavili i otišli svojim kućama. Kurejšije i Gatafan rekoše: Tako nam Allaha, istinu vam reče Nu'ajm. Kurejšije poslaše poruku jevrejima: Ne damo nikoga u zalog, izađite i borite se s nama. Jevreji rekoše: Tako nam Allaha, istinu vam reče Nu'ajm. Borbeni moral je opao na obje strane i ostavili su jedni druge na cjedilu.

Muslimani su učili dove: Allahu moj, sačuvaj naše časti i sačuvaj naše porodice. Poslanik, s.a.v.s., je molio Allaha: Allahu moj, Ti koji si objavio Knjigu, koji brzo sviđaš račun, porazi saveznike! Allahu moj, porazi ih i potresi! Allah posla na njih vjetar i vojsku meleka. Oni ih potresoše i u njihova srca strah se uvuče. Vjetar povalja njihove lonce za kuhanje, izvali šatore i postade im veoma hladno tako da nisu mogli duže ostati. Otpočeli su sa pripremama za odlazak.

Poslanik, s.a.v.s., posla Huzejfu u njihov tabor da mu donese vijesti o njima. On ode, uđe među njih i vrati se, a nije osjetio hladnoću. Osjećao se kao u sauni. Po povratku ispriča šta je vidio i čuo i zaspa. Slijedećeg jutra na neprijateljskoj strani nije bilo nikoga. Kao što stoji u ajetu:

وَرَدَّ اللَّهُ الَّذِينَ كَفَرُوا بِغَيْظِهِمْ لَمْ يَنَالُوا خَيْرًا وَكَفَى اللَّهُ الْمُؤْمِنِينَ الْقِتَالَ وَكَانَ اللَّهُ قَوِيًّا عَزِيزًا

            Allah je nevjernike pune srdžbe odbio, nisu dobra postigli, a vjernike je Allah       borbe  poštedio. Allah je, uistinu, Moćan i Silan.[21]

Bitka je počela u ševvalu pete hidžretske godine, a zvršila u mjesecu zu-l-ka'de. Trajala je oko mjesec dana. Bitka predstavlja najveći pokušaj neprijatelja islama da unište Medinu, islam i muslimane. Međutim, Allah nije ispunio njihove nade i poništi je njihove spletke. Neuspjeh združenih snaga značio je da manje grupice nemaju šta tražiti u napadima na Medinu. Poslanik, s.a.v.s., je to rekao u svojoj izreci nakon te bitke: Od sada mi napadamo njih, a ne oni nas. Mi idemo njima.

Pohod na Benu Kurejze

Poslanik, s.a.v.s, se vratio sa hendeka, skinuo odjeću i odložio oružje. Dok se kupao u kući Ummu Seleme došao je Džebrail i naredio da krene u pohod na Benu Kurejzu. Rekao je: Ja ću ići ispred tebe, trest ću njihove utvrde i unositi strah u njihova srca. Poslanik, s.a.v.s, krenu s vojskom u pratnji meleka.

Poslanik, s.a.v.s, dade proglas ljudima: Ko sluša i ko je pokoran neka ne klanja ikindiju osim u plemenu Benu Kurejze. Zastavu je dao Aliji ibn Ebu Talibu. Poslao je Aliju s grupom prije ostatka vojske. Kada su ih vidjeli počeli su vrijeđati Poslanika, s.a.v.s,   i ružno govoriti o njemu. Muslimani su ubrzano izašli iz Medine, ikindijsko vrijeme ih je zateklo na putu, neki su klanjali, a neki su odgodili namaz do dolaska u pleme Benu Kurejza. Poslanik, s.a.v.s,   je izašao u pratnji muhadžira i ensarija, odsjeli su kod jednog bunara poznatog po imenu Ena.

Allah je usadio u srca plemena Benu Kurejze strah. Nisu imali hrabrosti za otvoreni sukob već su se zaklonili u svojim tvrđavama. Muslimani su postavili tešku blokadu. Nakon duže blokade željeli su se posavjetovati sa nekim muslimanskim saveznicima. Tražili su od Poslanika, s.a.v.s, da im pošelje Ebu Lubabu da se s njim posavjetuju. Poslanik, s.a.v.s, ga je poslao. Kada ga ugledaše muškarci krenuše prema njemu, žene i djeca plakaše pred njim. Prizor ga je rastužio. Rekli su: Smatraš li da trebamo pristati na Muhammedovu presudu? Rekao je: Da. I pokazao je rukom na grlo da ih čeka klanje. Nakon toga, shvatio je da je izdao Allaha i Poslanika tim postupkom. Krenuo je kao ne znajući kuda ide i došao je u Poslanikovu džamiju. Svezao se za jedan džamijski stub i zakleo sa da ga niko neće odvezati osim Poslanik, s.a.v.s. Kada je Poslanik, s.a.v.s., čuo šta se s njim desilo rekao je: Da mi je odmah došao molio bih za njegov oprost. Ovako, pustit ćemo da Allah presudi u njegovom slučaju.

Dugotrajna blokada uništila je moral Benu Kurejze te su nakon petnaest dana pristali na Poslanikovu, s.a.v.s., presudu. Muškarce je zarobio, a žene i djecu je odvojio po strani. Njihovi saveznici El-Evs tražili su da se prema njima lijepo ophodi, kao što je uradio sa plemenom Benu Kajnuka', a oni su bili saveznici Hazredža. Rekao je: Jeste li zadovoljni da vam presudi vaš čovjek? Rekli su: Jesmo. Rekao je: Presudit će vam Sa'd ibn Mu'az. Rekli su: Zadovoljni smo.

Sa‘d ibn Mu'az bio je u Medini, nije s njima krenuo na put zbog rane zadobijene u Ahzab bitki. Došao je do Poslanika, s.a.v.s., na magarcu. Kada se približio Poslaniku, s.a.v.s, rekao je: Ustanite prema svome gospodinu! Ustali su prema njemu i okružili ga sa svih strana. Rekli su: Sa‘de budi fin i dobar prema svojim saveznicima. On je šutio i nije odgovarao. Kada su bili uporni, on reče: I Sa‘du dođe vrijeme da se ne boji ničijeg prijekora zbog Allaha. Kada to čuše neki se vratiše u Medinu, a vijest o smrti jevreja bila im je kasnije saopćena.

Kada je sišao i kada su mu rekli da on presuđuje jevrejima presudio je da se muškarci ubiju, žene i djeca porobe a imetak podijeli. Poslanik reče: Presudio si im prema Allahovu propisu iznad sedam nebesa. Sa'dova presuda odgovarala je jevrejskom šerijatu (vjerozakonu), čak je bila i blaža od njihove presude.

Nakon presude Sa'da ibn Mu'aza dovedeni su u Medinu. Naredi da se zatvore muškarci Benu Kurejza u kuću Harisove kćerke, žene iz plemena Benu-n-Nedždžar. Za njih se iskopaše rupe na trgu Medine. Odvodili su ih na rupe i tu ih ubijali, grupu po grupu. Ubijani su sabljom kod tih kanala. Bilo ih je četiri stotine. A po nekim izvorima između šest i sedam stotina.

U ovoj skupini ubijen je i Hujejj ibn Ahtab, velikan plemena Benu en-Nedir. Bio je član delegacije od dvadeset jevreja koji su podstakli Kurejšije i Gatafan na rat protiv muslimana. On je došao kod Kurejza i nagovorio ih da raskinu ugovor s Poslanikom, s.a.v.s, Na njegovu inicijativu izdali su muslimane u najtežem trenutku u njihovom životu. Oni su uslovili da bude s njima i da podnese ono što i njih zadesi. Bio je s njima u tvrđavi za vrijeme blokade i predaje te je i ubijen s njima.

Grupa jevreja je primila islam prije predaje, pa ih nisu dirali. Neki su traženi da budu oslobođeni pa ih je oslobodio i oni primiše islam. Ubili su i jednu ženu jer je bacila kamen na Hallada ibn Suvejda i ubila ga. Sakupili su imetak i oružje. Iznosilo je 1500 sablji, 2000 kopalja, 300 oklopa, 500 kaciga i kofa. Bilo je dosta pokućstva, posuđa, deva i ovaca. Dodao je tome palme i zarobljene žene i djecu i podijelio na pet dijelova. Pješadiji je dao po jedan dio, a konjanicima tri dijela, jedan dio za jahača, a dva za konja.

Zarobljenice su poslate u Nedžd i prodate za oružje. Poslanik, s.a.v.s,   je za sebe izabrao Rejhanu bint Zejd ibn Amr ibn Hanafe. Neki tvrde da ju je zadržao kao robinju, a drugi da je oslobodio i oženio. Umrla je nakon oproštajnog hadždža.

Nakon završetka priče o plemenu Benu Kurejza ostvarila se dova Sa'da ibn Mu'aza. Bio je smješten u šatoru u Poslanikovoj džamiji kako bi ga Poslanik, s.a.v.s,  mogao obilaziti iz blizine. Preko njega je prešla ovca i rana se otvorila i krv je počela obilno teći, te je umro od posljedica krvarenja. Meleci su nosili njegovo tijelo zajedno sa muslimanima. Zbog njegove smrti potresao se Arš Milostivog.

Ebu Lubabe, koji se svezao za stub u džamiji, proveo je šest noći tako svezan. Žena je dolazila za svaki namaski vakat, pa bi ga odvezala da klanja, a onda bi se opet svezao. Dok je Poslanik, s.a.v.s., bio u kući Ummu Seleme objavljeno je da je Allah primio njegovo pokajanje. Ummu Selema prenese radosnu vijest. Ljudi pohitaše da ga oslobode, a on odbi pomoć bilo koga osim Poslanika, s.a.v.s. Kada je Poslanik, s.a.v.s., išao na sabah namaz, prošao je pokraj njega i odvezao ga.

Muslimani su izvršili nekoliko vojnih akcija nakon događaja sa plemenom Benu Kurejze. Navest ćemo neke najvažnije.

Pogibija Ebu Rafi'a Selama

ibn Ebu el-Hukajka

Ebu Rafi'a bio je najveći trgovac u Hidžazu i poglavar jevreja u Hajberu. Bio je jedan od glavnih organizatora i pokretača saveznika koji su napali Medinu. Nakon bitke sa saveznicima i pohoda na pleme Benu Kurejze peterica pripadnika plemena Hazredž dobrovoljno su se prijavili da ga ubiju te tako steknu počast koju su postigli pripadnici plemena Evs ubistvom Ka'ba ibn Ešrefa.

Njih peterica stigoše kod utvrde u vrijeme zalaska sunca. Njihov vođa Abdullah ibn 'Atik reče: Ne idite s tog mjesta, ja odoh da obiđem ne bih li našao otvorena vrata da uđem. On ode i nađe otvorena vrata, a zatim zadiže odjeću, kao da će obaviti potrebu i tako ostade čučeći kao da vrši nuždu. Zatim mu se obrati vratar: Abdullahu, ako hoćeš da uđeš, uđi, jer ja hoću da zaključam vrata.

Abdullah ibn 'Atik je ušao u tvrđavu. Sakrio se dok ljudi nisu zaspali. Uzeo je ključeve i otvorio vrata da bi mogao lakše pobjeći u slučaju potrebe. Krenuo je prema Ebu Rafinoj kući. Vrata je zatvarao za sobom da ga ne bi našli ukoliko ga otkriju dok ne ubije Ebu Rafi'u. Ušao je u njegovu kuću, a bilo je mračno. Sjedio je među svojom porodicom. Nije znao gdje se nalazi pa je povikao: Ebu Rafi'! On reče: Ko je to? Uputio je udarac u pravcu glasa i posjekao ga sabljom. To nije bilo dovoljno. Izašao je i ponovo ušao, drugačijim glasom je rekao: kakvi su to glasovi, Ebu Rafi'? Rekao je: Jadna ti majka, neko je u kući posjekao me sabljom. On ga ponovo udari sabljom i teško ga rani, ali ga ne ubi. Tada je naslonio sablju na njegov stomak nageo se na nju i ona prođe kroz leđa. Nakon toga je izašao i otvarao jedna po jedna vrata. Noć je bila osvijetljena mjesečinom, ali on je slabo vidio. Misleći da staje na zemlju slomio je nogu na stepenicama. Nogu je svezao turbanom i sakrio se pored vrata. Kada su pijetlovi zakukurikali glasnik je sa zidina tvrđave objavio Ebu Rafijinu smrt. Rekao je: Objavljujem da je mrtav Ebu Rafi, trgovac Hidžaza. Tako je saznao da je mrtav. Pridružio se svojim drugovima i vratili su se u Medinu. Po dolasku sve su ispričali Poslaniku, s.a.v.s. On potra njegovu nogu i ona ozdravi kao da ga nikada nije boljela.

Zarobljavanje Sumame ibn

Esala, jemamskog velikana

Sumame je bio od najljućih neprijatelja Poslanika, s.a.v.s., i islama. U mjesecu muharremu, šeste hidžretske godine izašao je prerušen sa namjerom da izvrši atentat na Poslanika, s.a.v.s, po naredbi Musejleme Kezzaba. Poslanik, s.a.v.s, je poslao Muhammeda ibn Meslemu na čelu trideset ashaba da kazni pleme Benu Bekr ibn Kilab. Stanovali su u pravcu Darije na putu za Basru. Mjesto je bilo udaljeno sedam milja od Medine. Na povratku naišli su na Sumamu i zarobili su ga. Doveli su ga u Medinu i svezali za džamijski stub. Poslanik, s.a.v.s, je prošao pored njega i rekao: Šta je s tobom, Sumame? Rekao je: Ako me ubiješ ubit ćeš čovjeka, a ako me oslobodiš oslobodit ćeš zahvalnog. Ako hoćeš imetak traži koliko hoćeš dobit ćeš. Poslanik, s.a.v.s, ga ostavi. Drugog dana prođe pored njega i ponovi se isti razgovor. Trećeg dana ponovi se isto. Tada je rekao: Oslobodite Sumamu! Oslobodili su ga, a on se okupa i primi islam. Tom prilikom je rekao: Tako mi Allaha, tebe sam najviše mrzio na svijetu, a sada te najviše volim. Najviše na svijetu sam mrzio tvoju vjeru, a sada je najviše volim.

Na povratku Sumame je otišao u Mekku da obavi umru. Kurejšije su ga kritikovale zbog primanja islama. Rekao je: Tako mi Allaha, neće vam stići ni zrno pšenice iz Jemame dok Poslanik ne dozvoli. Kada se vratio zabranio je prodaju pšenice Mekkelijama. To ih je namučilo do te mjere da su pisali Poslaniku, s.a.v.s., moleći ga rodbinskim vezama da piše Sumami da odobri prodaju hrane Mekkelijama. Poslanik, s.a.v.s., je tako i uradio.

Pohod na Benu Lihjan

Benu Lahjan je pleme koje je ubilo ashabe na Er-Redži'u. Njihovo naselje bilo je duboko u području Hidžaza, gotovo na granici sa Asfanom. Kada su plemena iznevjerila jedna druge u bitki Ahzab, kada je oslabila njihova moć i kada su se zbog teškog stanja donekle primirili, Poslanik, s.a.v.s,   je uvidio da je došlo vrijeme da se osveti Benu Lahjanu za ubijene drugove na Er-Redžiu. Stoga krenu u pohod na njih u rebiu-l-evvelu, šeste hidžretske godine, na čelu dvjesto svojih ashaba. Među njima bilo je dvadeset konjanika. U Medini ostavi za zamjenika Ibn Ummu Mektuma. Žurno su jahali dok nisu stigli u dolinu Garan koja se nalazi između Emedža i Usfana, gdje su i stradali ashabi. Molio je za njih milost u proučio dovu za njih. Poslanik, s.a.v.s., u njihovoj domovini ostade dva dana. Pripadnici plemena Benu Lahjan pobjegoše u brda, te nikog ne nađe od njih. Poslao je deset konjanika u 'Usfan da bi za njih čule Kurejšije i da bi ih preplašio. Došli su do mjesta Kera-l-Gamim, blizu Mekke. Poslanik, s.a.v.s., se vrati u Medinu iz koje je na ovom putu odsustvovao četrnaest dana.

Slanje vojske u El-Ajs i ulazak u islam Ebu

el-'Asa, supruga Poslanikove kćerke Zejnebe

U mjesecu džumade-l-'ula, šeste hidžretske godine poslao je Zejda ibn Harisa na El-'Ajs na čelu sto sedamdeset konjanika. Imali su za cilj napasti dolazeću krejšijsku karavanu iz Šama. Karavanu je predvodio Ebu-l-'As ibn Rabi', suprug Poslanikove, s.a.v.s., kćerke Zejnebe. Muslimani zarobiše karavanu, sve u njoj i zarobiše ljude koji su je vodili. Ebu-l-'As je umakao. On dođe kod bivše žene Zejnebe i zatraži od nje zaštitu. Pitao ju je da moli Poslanika, s.a.v.s., da vrati imovinu karavane. Ona to učini, a Poslanik, s.a.v.s, vrati sve što su uzeli, i malo i veliko i lahko i teško.

Ebu-l-'As je bio priznat trgovac, bogat i pouzdan. On se vrati u Mekku i svijetu predade njihovu robu. Nakon toga on primi islam i odseli u Medinu. Poslanik, s.a.v.s., mu povrati Zejnebu za ženu na osnovu prethodnog braka, i to nakon više od tri godine. Ajeti o zabrani udaje muslimanke za nemuslimana nisu bili do tada objavljeni, tako da je brak bio važeći.

Poslanik, s.a.v.s, je slao vojsku u nekoliko pohoda u tom periodu. Pohodi su utjecali na smirivanje neprijatelja, uklanjanje zla i širenje mira i stabilnosti u širem regionu. Poslaniku, s.a.v.s, su došle vijesti koje su dovele do pohoda na pleme Benu el-Mustalik.

Pohod na Benu el-Mustelik i

to je bitka zvana El-Murejsi'

Benu Mustelik je ogranak plemena Huza'. Većina ogranaka plemena Huza' bila je naklonjena Poslaniku, s.a.v.s, dok ogranak Benu Mustalik nije bio naklonjen Kurejšijama. Poslanik, s.a.v.s,   je čuo da se spremaju napasti muslimane. Poslao je Burejdu ibn Hasiba da provjeri vijest i utvrdilo se da je tačna. Poslanik, s.a.v.s,   ostavi u Medini Zejda ibn Harisa. Postoje mišljenja da je ostavio i nekog drugog. Poslanik, s.a.v.s,   iskupi ashabe i pohita s vojskom u namjeri da ih napadne iznenada. Ashaba je bilo sedam stotina. Benu el-Mustelik bili su na vodi koja se zvala El-Murejsi' na strani mjesta Kadid u pravcu morske obale. Napao ih je bez najave. Dio je ubio, žene i djecu porobio, a imetak uzeo. Ovaj pohod se odigrao drugog ša'bana, šeste hidžretske godine. Neki tvrde da se dogodio pete godine. Među zarobljenima je bila kćerka El-Harisa, poglavara Benu-l-Mustalika, a koja se zvala Džuvejrija. Po dolasku u Medinu primila je islam pa je Poslanik, s.a.v.s,   oslobodi i oženi se s njom. Tim povodom muslimani oslobodiše, zbog ženidbe, stotinu pripadnika plemena Benu-l-Mustalika koji su primili islam. Oni rekoše: To je Poslanikova tazbina. Ona je najberićetnija žena svome narodu.

Ukratko, to je pohod na Benu el-Mustelik. Nema posebno važnih događaja. Međutim, dogodila su se dva bolna događaja koje su munafici iskoristili u širenje nereda i nemira u islamskom društvu, pa i Poslanikovoj kući.

Prvi događaj - izjava lidera munafika: Ako se vratimo

u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje slabijeg!

Povod toj izjavi je događaj koji se dogodio kod izvora Murejsi'. Naime, jedan ensarijski saveznik pogurao se sa jednim muhadžirskim saveznikom. Muhadžir udari ensariju, a on povika: O ensarije! A muhadžir povika: O muhadžiri! Ljudi se skupiše na obje strane. Poslanik, s.a.v.s,   požuri među njih i reče: Zar da pozivate džahilijjetskim pozivom, a ja među vama?! Klonite se toga, to smrdi! Ljudi se pribraše i raziđoše.

U tu bitku krenuli su i neki munafici na čelu sa svojim vođom Abdullahom ibn Ubejjom, a nisu izlazili ranije. Kada je čuo za događaj jako se naljutio. Rekao je: Zar su i to uradili?! Tjeraju nas iz naše zemlje i više ih je nego nas. Tako mi Allaha, primjer nas i kurejšijskih izbjeglica odgovara poslovici: Nahrani psa i pojest će te. Tako mi Allaha, Ako se vratimo u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje slabijeg! jačim je smatrao sebe, a slabijim Poslanika, s.a.v.s., utječemo se Allahu. Počeo je kovati zavjere s tim ciljem. Rekao je svojim pristašama: Vi ste krivi za to. Dali ste im svoj grad, podijelili im imetke. Allaha mi, da ste im to uskratili otišli bi na neko drugo mjesto.

S njima je bio mladić jakog imana, Zejd ibn Erkam. Nije mogao slušati njegovu priču. Otišao je i sve ispričao Poslaniku, s.a.v.s. On pozva Ibn Ubejja i upita ga o tome. Ubejje se zakleo da ništa od toga nije rekao. Povodom toga Allah objavi sure El-Munafikun i osramoti ga do Sudnjega dana.

Sin vođe munafika kome je, također, bilo ime Abdullah bio je iskren vjernik. Stao je na ulazu u Medinu, držao je isukanu sablju i svome ocu, vođi munafika reče: Allaha mi, nećeš proći ovuda dok ti Poslanik ne dozvoli, jer on je jaki a ti si slab. Poslanik, s.a.v.s., je čuo za to i poslao je nekoga da mu dozvoli ulazak. Sin mu dopusti ulazak. Tim mudrim postupkom Poslanik, s.a.v.s., je ugasio smutnju.

Drugi događaj - munafička

potvora na Aišu, radijallahu 'anha 

Naime, dogodilo se da je Poslanik, s.a.v.s., zastao sa vojskom da odmori na mjestu blizu Medine. Potom je naredio pokret u toku noći. Aiša je bila s njim i otišla je izvršiti nuždu. Kada se vratila dodirnula je rukom vrat i primijetila da je izgubila ogrlicu. Vratila se da je potraži na mjestu gdje je prethodno bila i pronašla je ogrlicu. Vojska je krenula. Ljudi koji su nosili njenu nosiljku podigoše je na devu misleći da je unutra. Nije im bila čudna lahkoća nosiljke jer ih je bila grupa, a i ona je bila lahka. Aiša se vratila na mjesto gdje su odsjeli, ali nije zatekla nikoga. Sjede misleći da će oni kad vide da je nema, vratiti se po nju na to mjesto. Ona zadrijema i zaspa.

Ashab Safvan ibn Mu'attil  es-Sulemi zaspao je iza vojske. Inače je mnogo spavao i probudio se kasno. Kada se probudio zaputio se za vojskom. Došavši ugledao je siluetu spavača. Približio se i prepoznao Aišu. Vidio ju je prije objave ajeta o pokrivanju žena. Rekao je: Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti! Poslanikova žena? Nije više ništa rekao. Aišu je probudio njegov glas. Prekrila je lice svojim džilbabom. On približi svoju devu, spusti je i ona uzjaha. Zatim je poveo devu i hodao ispred nje. Stigao je muslimansku vojsku koja je zastala u Nehru-z-Zehira.

Allahov neprijatelj, Ibnu Ubejj ugleda prizor i onako sav usplahiren i razdragan od zlobe, a pun mržnje i pakosti, poče izmišljati priču o potvori i poče je prepričavati i širiti. Njegovi podanici su mu se približavali širenjem te potvore. Kad stigoše u Medinu, nastaviše i u Medini prepričavati izmišljenu laž. Neki vjernici su podlegli njihovoj propagandi.

Aiša, kad se vratila u Medinu, razboli se. Bolovala je skoro cio mjesec. Medina je brujala pričama o potvori, a ona ništa nije znala, samo je osjetila da Poslanik, s.a.v.s, nije nježan kao obično kada se razboli. Ovaj put samo je ulazio kod nje i pitao: Kako je ona? Potom je izlazio i nije sjedio.

Za svo to vrijeme Poslanik, s.a.v.s. je šutio i nije ni jedne riječi progovorio. Duže vremena mu nije ni Objava dolazila, pa on potraži savjet svojih najbližih drugova, šta da radi u vezi s Aišom. Alija ibn Ebu Talib mu indirektno predloži da je razvede. Usame i ostali prisutni dadoše svoje mišljenje da je zadrži i da je ona poput čistog zlata čista.

Poslanik, s.a.v.s, se pope na minber i zatraži zaštitu od čovjeka koji ga je uznemirio u vezi s njegovom porodicom. Mislio je na Abdullaha ibn Ubejja. Poglavica plemena El-Evs izrazi želju da ga ubije. Međutim, poglavicu Hazredža obuze plemenska pristrasnost, a Ibn Ubejj bio je iz Hazredža. Plemena se posvađaše, te ih Poslanik smiri i ušutka.

Kad se malo pridigla, Aiša izađe jedno veče sa Ummu Mistah u polje. Ummu Mistah posrnu zbog haljine i uputi dovu protiv svoga sina Mistaha. Aiša to negira pa joj ona sve ispriča i reče da i njen sin to priča. Aiša se vrati i zatraži od Poslanika, s.a.v.s, dozvolu da ode svojim roditeljima. Kada se uvjerila u istinitost potvore neprestano je plakala dva dana i dvije noći. Nije nimalo spavala i suze su neprestano tekle. I ona i njen otac su pomislili da će od plača umrijeti. 

Poslanik, s.a.v.s, je došao drugo jutro, sjeo, proučio Šehadet i rekao: A potom. Aiša, za tebe su rekli to i to, ako si nevina, to će Allah obznaniti. A ako si zgriješila, moli Allaha da ti oprosti i pokaj se. Kada Allahov rob prizna grijeh, a potom se pokaje Allah mu oprosti.

Tada joj suze prestaše, ona obrisa oči i reče svojim roditeljima da oni odgovore, ali nisu znali šta da kažu. Potom ona reče: Znam, tako mi Allaha, da ste čuli ovu priču i da vjerujete u nju. Čak ste i sigurni da sam zgriješila. Ako vam kažem da sam nevina, a Allah zna da je tako, vi mi nećete vjerovati, a ako priznam griješku, a Allah zna da je nisam učinila, vi biste mi vjerovali. Tako mi Allaha, ne nalazim za vas druge riječi, osim onih koje je izgovorio Jusufov otac:

بَلْ سَوَّلَتْ لَكُمْ أَنفُسُكُمْ أَمْرًا فَصَبْرٌ جَمِيلٌ وَاللّهُ الْمُسْتَعَانُ عَلَى مَا تَصِفُونَ

            I ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.[22]

Ona se okrenu i ode da legne, a u isto vrijeme dođe Objava Poslaniku, s.a.v.s,  a kada presta on se poče smijati. Prvo što je rekao bilo je: Aiša, Allah je potvrdio tvoju nevinost. Tada joj se obrati majka: Idi, priđi mu. Aiša reče: Tako mi Allaha, neću mu prići, i neću nikome zahvaliti osim Allahu.

U vezi s njenom nevinošću Allah je objavio deset ajeta u suri En-Nur. Počinju ajetom:

إِنَّ الَّذِينَ جَاؤُوا بِالْإِفْكِ عُصْبَةٌ مِّنكُمْ لَا تَحْسَبُوهُ شَرًّا لَّكُم بَلْ هُوَ خَيْرٌ لَّكُمْ لِكُلِّ امْرِئٍ مِّنْهُم مَّا اكْتَسَبَ مِنَ الْإِثْمِ وَالَّذِي تَوَلَّى كِبْرَهُ مِنْهُمْ لَهُ عَذَابٌ عَظِيمٌ

            Zbilja, oni koji su iznijeli potvoru, jesu jedna skupina između vas! Vi ne    smatrajte to nekim zlom po vas; ne, to je dobro po vas. Svaki od njih bit će     kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio    čeka patnja velika.[23]

A završavaju dvadesetim ajetom.[24]

Poslanik, s.a.v.s., izađe među ljude i održa govor. Proučio je objavljene ajete o Aišinoj nevinosti. Kada je sišao sa minbere naredio je da bičuju dva muškarca i jednu ženu koji su bili iskreni vjernici, ali su pogriješili u tom događaju i pronosili su priču o potvori. Oni su:

• Hassan ibn Sabit;

• Mistah ibn Usase;

• Hamne bint Džahš.

Vođa munafika, koji je izvor potvore i njegova družina, nisu kažnjeni na Ovom svijetu. Oni će stati pred Allaha na Sudnjem danu. A toga dana neće koristiti ni imetak ni sinovi. Spašen će biti samo ko dođe kod Allaha čista srca.

USPOSTAVLJANJE DRŽAVE

VELIKE BITKE

HUDEJBIJSKA UMRA

PISMA VLADARIMA I VOĐAMA

DELEGACIJE DA'IJE I NAMJESNICI

OPROŠTAJNI HADŽDŽ