JAVNI POZIV U VJERU
Poziv rodbini
Nakon tri godine pojedinačnog pozivanja
u vjeru, koju su prihvatili dobri ljudi
iz plemena Kurejš i drugih plemena, sve
je bilo spremno za javni poziv. Allah,
'azze ve dželle
je objavio Svom Poslaniku,
sallallahu 'alejhi ve sellem:
وَأَنذِرْ
عَشِيرَتَكَ الْأَقْرَبِينَ وَاخْفِضْ
جَنَاحَكَ لِمَنِ اتَّبَعَكَ مِنَ
الْمُؤْمِنِينَ فَإِنْ عَصَوْكَ فَقُلْ
إِنِّي بَرِيءٌ مِّمَّا تَعْمَلُونَ.
Opomeni
svoju bližnju rodbinu! Budi ponizan
prema vjernicima koji te slijede! A,
ako ti se ne pokore, reci: Ja nemam
ništa s tim što vi radite!
Vjerovjesnik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
je okupio svoju bližu rodbinu Benu Hašim
i dio porodice Benu El-Muttalib. Nakon
zahvale i svjedočenja Allahove,
'azze ve dželle
jednoće - tevhida rekao je:
Predvodnik ne laže svojoj porodici.
Tako mi Allaha, kada bih lagao svim
ljudima, vama ne bih. Kada bih prevario
sve ljude, vas ne bih. Tako mi Allaha,
osim koga drugog boga nema, ja sam,
uistinu, poslanik vama, a i cijelom
svijetu. Tako mi Allaha, umrijet ćete
kao što zaspite i bit ćete proživljeni
kao što se probudite. Uistinu, polagat
ćete račun za vaša djela i bit ćete
nagrađeni za dobro dobrim, a za loše
lošim. Čeka vas vječni Džennet ili
vječni Džehennem. Prisutni su to
dočekali lijepim riječima, osim Ebu
Leheba. On je rekao: Spriječite ga
prije nego što na njega navale Arapi!
Ako ga izručite bit ćete poniženi, ako
mu pružite zaštitu bit ćete ubijeni.
Ebu Talib je na to rekao: Tako mi
Allaha, štitit ćemo ga dok nas ima.
Također je rekao:
Nastavi s
tim što ti je naređeno! Tako mi Allaha,
štitit ću te i braniti, ali se ne mogu
odreći Abdulmuttalibove vjere.
na vrh
Na brdu Es-Safa
U tome je objavljen i ajet:
فَاصْدَعْ بِمَا تُؤْمَرُ
وَأَعْرِضْ عَنِ الْمُشْرِكِين.َ
Obznani
ono što ti je naređeno i mušrika se
kloni!
Poslanik,
sallallahu alejhi ve sellem,
popeo se na najuzvišeniji kamen na brdu
Es-Safa i povikao: Opasnost!
Potom je pozvao kurejšijska plemena,
jedno po jedno: O, Benu Fihr!, o,
Benu Adi!, o, Benu Abdumenaf!, o, Benu
Abdu-l-Muttalib!,... Kada su
ljudi čuli poziv, rekli su: Ko ono
poziva!? Neki su rekli: Muhammed!
Požurili su prema njemu. Ko nije
mogao, poslao je zamjenika da vidi šta
je. Kada su se sabrali, rekao je:
Šta mislite ako bih vam rekao da u
dolini u podnožju ovog brda čeka konjica
koja vas želi iznenada napasti, da li
biste mi vjerovali? Rekli su:
Da! Nikad nam nisi slagao, samo istinu
si govorio. Rekao je:
Ja sam vam
opominjač prije žestoke kazne. Moj i vaš
primjer je kao primjer čovjeka koji je
ugledao neprijatelja, pa je potrčao da
nađe uzvišicu za svoju porodicu kako ih
neprijatelj ne bi iznenadio, ali se
bojao da ga neprijatelj ne pretekne te
poviče: Opasnost!
Nakon toga, pozvao ih je da posvjedoče
da nema istinskog boga osim Allaha i da
je Muhammed Allahov poslanik. Rekao im
je da tim svjedočenjem dobijaju i
Dunjaluk i Ahiret. Potom ih je
upozorio na Allahovu kaznu ako ostanu
višebošci i ako ne budu vjerovali u ono
što mu je objavio Allah. Pojasnio im je
da, i pored toga što je poslanik, ne
može im pomoći ništa kod Allaha.
Uputio
je uopćeno upozorenje, a potom i lično:
O,
Kurejšije, otkupite se kod Allaha,
spasite se Vatre! Ja vam ne mogu ni
pomoći ni odmoći. Ne mogu vam ništa
pomoći kod Allaha.
O, Benu Ka'b ibn Lu'ej,
spasite se Vatre! Ja vam ne mogu ni
pomoći ni odmoći.
O, Benu Murre ibn Lu'ej, spasite se
Vatre!
O, Benu Kusaj, spasite se Vatre! Ja vam
ne mogu ni pomoći ni odmoći.
O, Benu Abdu-š-Šems, spasite se Vatre!
O, Benu Abdu-Menaf, spasite se Vatre! Ja
vam ne mogu ni pomoći ni odmoći.
O, Benu Hašim, spasite se Vatre!
O, Benu Abdu-l-Muttalib! Ja vam ne mogu
ni pomoći ni odmoći. Ne mogu vam, kod
Allaha, ništa pomoći. Tražite od imetka
šta hoćete, ali kod Allaha ne posjedujem
ništa za vas.
O, Abbasu ibn Abdu-l-Mttalib, ne mogu ti
kod Allaha ništa pomoći.
O, Safija, kćeri Abdu-l-Muttalibova,
tetko Allahovog Poslanika! Ne mogu ti
kod Allaha ništa pomoći.
O, Fatima, kćeri Muhammedova! Traži od
mene šta hoćeš! Ali, spasi se Vatre, ne
mogu ti kod Allaha ništa pomoći. Veže
nas rodbinska veza koju ću ja održavati.
Nakon upućenog upozorenja ljudi su se
razišli. Ne prenosi se ni podrška ni
protivljenje u vezi s tim govorom.
Jedino se prenosi od Ebu Leheba da se
suprotstavio Poslaniku,
sallallahu alejhi ve sellem,
rekavši: Neka ti propadne ostatak
dana! Zar si nas zbog toga okupio?!
Tada je objavljeno:
تَبَّتْ يَدَا أَبِي لَهَبٍ
وَتَبَّ...
Neka propadne Ebu Leheb i propao je...
Većina Kurejšija kao da je bila zatečena
i iznenađena tim upozorenjem, tako da
nisu imali određen stav u vezi s tim.
Međutim, nakon povratka kućama i odmora,
došli su sebi, smirili se i uzoholili.
Ismijavali su i omalovažili taj poziv i
upozorenje. Kada bi Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
prolazio pored njih govorili su:
Je l'
to taj koga je Allah poslao kao
poslanika!? Zar tog, potomka Ebu
Kebše!? Dolazi mu govor s neba!?...
Ebu Kebše je Poslanikov,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
predak po majci. Napustio je vjeru
Kurejšija i prihvatio kršćanstvo.
Pripisali su ga njemu zbog toga što je i
Poslanik napustio njihovu vjeru. Željeli
su da ga osramote, ponize i ukaljaju.
Poslanik je nastavio javno pozivati u
vjeru na skupovima i sijelima. Učio im
je Kur'an i pozivao ih u ono u šta su
pozivali poslanici prije njega:
يَا قَوْمِ اعْبُدُواْ اللّهَ
مَا لَكُم مِّنْ إِلَـهٍ غَيْرُهُ
O,
narode moj, samo Allaha obožavajte
drugog boga osim Njega nemate!
Počeo je obožavati Allaha pred njihovim
očima. Klanjao je kod Ka'be, javno,
danju, pred svima.
Njegov poziv djelimično je prihvaćen.
Jedan po jedan, nekoliko ljudi ušlo je u
Allahovu vjeru. Pojavila se mržnja i
udaljenost između muslimana i njihovih
porodica koji nisu primili islam.
na vrh
Kurejšijski dogovor o odvraćanju hadžija
od poziva u vjeru
Kurejšijama se sve smučilo i bilo im je
teško zbog onoga što su vidjeli. Do
hadždža je bilo vrlo malo vremena.
Brinulo ih je šta će biti s hadžijama.
Jedna skupina okupila se kod El-Velida
ibn el-Mugire. Bio je star i ugledan. On
im reče: O Kurejšije, nastupilo je
vrijeme hadždža. Tada će doći arapske
delegacije. Svi su čuli za Muhammedov
slučaj. Usaglasite mišljenje o njemu i
ne razilazite se pa da poričete govor
drugog. Rekli su: Ti nam reci,
šta da kažemo o njemu! Rekao je:
Ne, vi recite! Ja slušam. Rekli su:
Reći ćemo da je vrač. Reče:
Nije on vrač! Vidjeli smo vračeve! On ne
mrmolji kao oni, niti rimuje riječi kao
oni. Rekli su: Reći ćemo da je
lud. Reče: Nije on lud! Znamo šta
je ludilo. Njega ne davi, ne trese se i
nema privide. Rekli su: Reći ćemo
da je pjesnik. Reče: Nije ni
pjesnik! Znamo sve vrste pjesništva, i
deseterce, i jedanaesterce, i
dvanaesterce. To što je kod njega nije
pjesništvo. Rekli su: Reći ćemo
da je sihirbaz. Reče: Nije ni
sihirbaz! Vidjeli smo i sihrbaze i
njihov sihir. On ne puše i ne veže
uzlove. Rekli su: Pa šta da
kažemo?! Reče:
Tako mi
Allaha, njegov govor je sladak, ima
posebnu draž, osnova mu je poput grane
sa nizom datula, a ogranci poput samih
slatkih datula. Šta god da kažete,
otkrit će se da je laž. Najbolje je da
kažete da je sihirbaz i da je njegov
govor sihir, da razdvaja sina od oca,
brata od brata, muža od žene i ljude od
rodbine.
Otišli su od njega postigavši takav
dogovor. Sve hodočasnike su presretali
na putevima i upozoravali ih govoreći o
njemu. Tako su ljudi saznali za
Poslanika prije nego što su ga vidjeli i
čuli.
Kada su
nastupili dani hadždža, Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
je obilazio skupove i mjesta gdje su
odsjele hadžije i pozivao ih u islam.
Govorio je: O ljudi, recite: La
ilahe illellah, uspjet ćete! Za
njim je išao Ebu Leheb, govorio da laže
i uznemiravao ga. Arapi su se vratili te
godine s hadždža i svi su saznali za
Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem.
Tako se za vrijeme tog hadždža za njega
pročulo u svim arapskim plemenima.
na vrh
Razne metode suprotstavljanja pozivu u
vjeru
Nakon hadždža Kurejšije su se vatile
kućama. Smirili su se. Odlučili su
riješiti problem koji je izazvalo
Poslanikovo,
salallahu 'alejhi ve sellem,
pozivanje u Allahovu jednoću. Razmislili
su i izabrali različite metode
suprotstavljanja i iskorjenjivanja tog
poziva. One ukratko glase:
Prvo:
Nastaviti i učestiti
ismijavanje poziva u vjeru.
To su
radili s namjerom da se Poslanik i
muslimani osjećaju napušteno i moralno
oslabe. Potvarali su Poslanika da je
opsihiren, ludi pjesnik, vrač kojeg
posjećuju šejtani, lažljivi sihirbaz, da
izmišlja, i iznosi laži na Allaha,
iznosili su mnoge druge potvore i
uvrijede. Gledali su ga s mržnjom i
osvetnički kad god bi prošao pored njih.
Rekao je Uzvišeni:
وَإِن يَكَادُ
الَّذِينَ كَفَرُوا لَيُزْلِقُونَكَ
بِأَبْصَارِهِمْ لَمَّا سَمِعُوا
الذِّكْرَ وَيَقُولُونَ إِنَّهُ
لَمَجْنُونٌ.
Nevjernici samo
što te ne obore pogledima svojim kada
čuju Kur'an i govore: On je lud.
Ironično su mu se
podsmijavali kada je prolazio pored njih
govoreći:
أَهَذَا الَّذِي يَذْكُرُ
آلِهَتَكُمْ
Zar ovaj da omalovažava vaše bogove.
Tjelesno
slabim ashabima, kada bi ih vidjeli,
govorili su:
Evo
vladara Zemlje!
أَهَـؤُلاء مَنَّ اللّهُ
عَلَيْهِم مِّن بَيْنِنَا
Zar je ove Allah izabrao između nas za
blagodati!?
Kao što je Allah,
azze ve dželle,
rekao:
إِنَّ
الَّذِينَ
أَجْرَمُوا
كَانُواْ
مِنَ
الَّذِينَ
آمَنُوا
يَضْحَكُونَ وَإِذَا
مَرُّواْ
بِهِمْ
يَتَغَامَزُونَ وَإِذَا
انقَلَبُواْ
إِلَى
أَهْلِهِمُ
انقَلَبُواْ
فَكِهِينَ
وَإِذَا
رَأَوْهُمْ
قَالُوا
إِنَّ
هَؤُلَاء
لَضَالُّونَ
Griješnici su se
vjernicima smijali. Kada bi pored njih
prolazili jedni drugima su namigivali.
Kada su se porodicama vraćali s njima su
šale zbijali. A kada bi ih vidjeli,
govorili su: Ovi su u zabludi.
Ruganje, ismijavanje,
vrijeđanje i podsmijavanje učestali su u
tolikoj mjeri da je Poslaniku bilo teško
zbog toga. Rekao je Allah:
قَدْ نَعْلَمُ إِنَّهُ
لَيَحْزُنُكَ الَّذِي يَقُولُونَ
Mi
znamo da ti je teško zbog toga što
govore.
Allah ga je učvrstio i
pojasnio mu šta će odagnati tjeskobu u
grudima. Rekao je:
فَسَبِّحْ بِحَمْدِ رَبِّكَ وَكُن مِّنَ
السَّاجِدِينَ وَاعْبُدْ رَبَّكَ حَتَّى
يَأْتِيَكَ الْيَقِينُ
Hvali i slavi
svoga Gospodara. Padaj na sedždu i
obožavaj svoga Gospodara do smrti!
Prije toga rekao mu je
riječi utjehe:
إِنَّا كَفَيْنَاكَ الْمُسْتَهْزِئِينَ
الَّذِينَ يَجْعَلُونَ مَعَ اللّهِ
إِلـهًا آخَرَ فَسَوْفَ يَعْمَلُونَ
Mi ćemo te zaštiti
od onih koje te ismijavaju. Onih
koji uz Allaha
obožavaju druge bogove. Znat će oni!
Rekao mu je i da će taj
njihov postupak za njih biti poguban:
وَلَقَدِ اسْتُهْزِىءَ بِرُسُلٍ
مِّن قَبْلِكَ فَحَاقَ بِالَّذِينَ
سَخِرُواْ مِنْهُم مَّا كَانُواْ بِهِ
يَسْتَهْزِؤُونَ
Ismijavali su se i
s poslanicima prije tebe,
pa ih je
zadesilo ono čemu su se ismijavali.
Drugo:
Spriječavanje ljudi da
čuju Poslanikov govor.
Odlučili su izazivati nered i buku kad
god vide da se Poslanik priprema
pozivati u vjeru i da mu ne dozvole da
kaže u šta poziva. Jedni drugima su to
oporučivali. Rekao je Allah,
azze ve dželle:
وَقَالَ الَّذِينَ كَفَرُوا لَا
تَسْمَعُوا لِهَذَا الْقُرْآنِ وَالْغَوْا
فِيهِ لَعَلَّكُمْ تَغْلِبُونَ
Rekli su nevjernici: Ne slušajte Kur'an
i buku pravite da biste nadjačali!
Ostali su čvrsto i ustrajno na tome.
Prvo što im je uspio proučiti od Kur'ana
na nekom skupu bila je sura En-Nedžm,
u ramazanu, pete godine po
vjerovjesništvu.
Poslanik je glasno učio Kur'an najčešće
u noćnim namazima i oni su ga slušali.
Dok je on učio u namazu, oni su
vrijeđali Kur'an, Onoga ko ga je spustio
i ko ga je donio. Zbog toga je Allah
objavio:
وَلاَ تَجْهَرْ
بِصَلاَتِكَ وَلاَ تُخَافِتْ بِهَا
وَابْتَغِ بَيْنَ ذَلِكَ سَبِيلاً
Nemoj ga učiti glasno ni usebi, uči
između toga!
En-Nadr
ibn el-Haris je otišao u El-Hajru i Šam
i naučio njihove narodne pripovijetke o
vladarima i vođama kao što su Rustem i
Isfindijar. Kada se vratio, sakupljao je
ljude i pravio sijela kako bi pričao te
pripovijetke i time ih odvratio od
slušanja Poslanika. Kada bi čuo da je
Poslanik negdje sjedio i pričao, došao
bi iza njega i pričao bi te priče. Nakon
toga je govorio:
Po čemu je
Muhammedov govor bolji od mog!?
To mu nije bilo dovoljno, pa je učinio
drugi korak. Kupio je robinju pjevačicu
i ako bi čuo da će neko primiti islam,
doveo bi ga do nje i njoj rekao:
Nahrani ga, napij i pjevaj mu! To ti je
bolje od onoga u šta te poziva Muhammed.
U vezi s tim objavljen je ajet:
وَمِنَ النَّاسِ مَن يَشْتَرِي
لَهْوَ الْحَدِيثِ لِيُضِلَّ عَن سَبِيلِ
اللَّهِ بِغَيْرِ عِلْمٍ وَيَتَّخِذَهَا
هُزُوًا أُولَئِكَ لَهُمْ عَذَابٌ
مُّهِينٌ
Neki ljudi uzimaju priče za razonodu da
bi, ne znajući, odvodili od Allahovog
Puta i
ismijavali se s njim. Takve čeka
ponižavajuća patnja.
Treće:
Iniciranje sumnji i
pojačana lažna kampanja.
To su činili veoma često i na razne
načine. Ponekad su za Kur'an govorili da
je skup lažnih snova koje Poslanik,
s.a.v.s, sanja u toku noći pa ih danju
prepričava. Ponekad su, opet, govorili
da ga je on izmislio. Govorili su i da
ga podučava neki čovjek, ili da je
potvora koju je on smislio i da su mu
drugi, njegove kolege, u tome pomogli.
Rekao je Allah ,
azze ve dželle:
وَقَالُوا أَسَاطِيرُ
الْأَوَّلِينَ اكْتَتَبَهَا فَهِيَ
تُمْلَى عَلَيْهِ بُكْرَةً وَأَصِيلًا
I govore: To su
legende koje je on prepisao.
Diktiraju mu
ih jutrom i večerom.
Nekad su govorili da ima
džina ili šejtana koji mu spušta Kur'an
kao što dolaze vračevima. Rekao je
Allah odgovarajući na to:
هَلْ أُنَبِّئُكُمْ
عَلَى مَن تَنَزَّلُ الشَّيَاطِينُ
تَنَزَّلُ عَلَى كُلِّ أَفَّاكٍ أَثِيمٍ
Reci: Hoćete li da vam
kažem kome dolaze šejtani? Dolaze svakom
lažljivcu
griješnom.
Tj. dolaze lažljivcu, griješniku
ogrijezlom u grijesima. A od mene niste
čuli laž, niti vidjeli da činim grijeh,
pa kako možete reći da Kur'an donose
šejtani?!
Optuživali
su Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
i da ga je zadesilo nekakvo ludilo, pa
mu dolaze misli koje poput pjesnika
sroči u zadivljujuće i predivne riječi.
Na temelju toga govorili su da je
pjesnik i da je njegov govor pjesništvo.
Rekao je Allah odgovarajući na to:
وَالشُّعَرَاء
يَتَّبِعُهُمُ الْغَاوُونَ أَلَمْ تَرَ
أَنَّهُمْ فِي كُلِّ وَادٍ يَهِيمُونَ
وَأَنَّهُمْ يَقُولُونَ مَا لَا
يَفْعَلُونَ
A zavedeni slijede pjesnike. Zar ne znaš
da oni u svaki govor zadiru, i da govore
ono što ne rade.
Te tri osobine nalaze se kod pjesnika.
Poslanik nema nijednu od njih. Oni koji
njega slijede upućuju na uputu i
bogobojazni su. Dobri su vjernici,
moralni, rade dobra djela, lijepo se
ponašaju i ophode prema drugima. Nemaju
nikakve veze sa zabludom ni u kom
pogledu. Poslanik ne luta dolinama poput
pjesnika. Naprotiv, on poziva jednom
Gospodaru, jednoj vjeri i jednom putu.
Govori samo ono što i sam prakticira i
radi ono što govori. Kako se onda on
može uporediti s pjesnicima i pjesnici s
njim!?
Četvrto:
Raspravljanje i
polemisanje.
Troje je bilo najčudnije za mušrike:
tevhid (ispovijedanje jednoće Allaha),
poslanica i proživljenje nakon smrti. Na
tome se temeljila razlika između vjere
muslimana i njihove vjere. Raspravljali
su o tome i polemisali.
U vezi s proživljenjem, jedino što su
imali bilo je čuđenje, nevjerica i
razumsko neprihvatanje. Govorili su:
أَئِذَا مِتْنَا وَكُنَّا تُرَابًا وَعِظَامًا
أَئِنَّا لَمَبْعُوثُونَ أَوَآبَاؤُنَا
الْأَوَّلُونَ
Zar ćemo kada umremo i zemlja i kosti
postanemo proživljeni biti?! Zar i naši
preci?
Također su govorili:
ذَلِكَ رَجْعٌ بَعِيدٌ
To je nezamisliv
povratak.
Govorili su i:
هَلْ نَدُلُّكُمْ
عَلَى رَجُلٍ يُنَبِّئُكُمْ إِذَا
مُزِّقْتُمْ كُلَّ مُمَزَّقٍ إِنَّكُمْ
لَفِي خَلْقٍ جَدِيدٍ أَفْتَرَى عَلَى
اللَّهِ كَذِبًا أَم بِهِ جِنَّةٌ
Hoćete li da vas uputimo na čovjeka koji
govori da ćete biti proživljeni kada se
potpuno raspadnete! Ili na Allaha laže
ili je lud.
Jedan od njih je u stihovima rekao:
Umrijet ću, biti proživljen, a onda pred
Boga
doveden, to su samo bajke, o Ummu 'Amr!
Allah im je odgovorio na razne načine.
Sve se svodi na to da na Ovom svijetu
vide da nasilnici umru nekažnjeni, oni
kojima je nanesena nepravda umru prije
uzimanja satisfakcije od nasilnika,
dobri ljudi i dobročinitelji umru prije
nagrade za dobrotu i dobročinstvo,
griješnik umre prije kažnjavanja za
počinjene grijehe. Ako poslije smrti ne
bi bilo proživljenja, Dana kada će se od
nasilnika uzeti pravo za onog kome je
nanesena nepravda, kada će biti nagrađen
dobročinitelj i kažnjen griješnik svi bi
bili isti, bez razlike. Štaviše,
nasilnik bi bio u boljem položaju od
bogobojaznog dobročinitelja. To je
razumski neprihvatljivo, nepravedno i
neshvatljivo da Allah uredi sistem
života Svojih stvorenja na nepravdi i
neredu. Rekao je Allah:
أَفَنَجْعَلُ
الْمُسْلِمِينَ كَالْمُجْرِمِينَ مَا
لَكُمْ كَيْفَ تَحْكُمُونَ
Zar ćemo muslimane učiniti kao
nasilnike!?
Šta vam je,
kako to rasuđujete?
Također je rekao:
أًمْ حَسِبَ الَّذِينَ اجْتَرَحُوا
السَّيِّئَاتِ أّن نَّجْعَلَهُمْ
كَالَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا
الصَّالِحَاتِ سَوَاء مَّحْيَاهُم
وَمَمَاتُهُمْ
Zar misle oni koji rade
loša djela da ćemo ih poistovijetiti s
onima koji vjeruju i
rade dobra djela, da ćemo im isti život
i smrt dati!?
U vezi s razumskim neprihvatanjem
odgovorio je sljedećim ajetima:
أَأَنتُمْ أَشَدُّ خَلْقًا أَمِ
السَّمَاء
Je li teže stvoriti
vas ili nebo?
أَوَلَمْ يَرَوْا أَنَّ اللَّهَ
الَّذِي خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ
وَلَمْ يَعْيَ بِخَلْقِهِنَّ بِقَادِرٍ
عَلَى أَنْ يُحْيِيَ الْمَوْتَى بَلَى
إِنَّهُ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ
Zar ne vide da je Allah koji je stvorio
nebesa i Zemlju i koji se nije umorio
stvarajući ih moćan da oživi umrle.
Svakako, On je svemoćan.
وَلَقَدْ عَلِمْتُمُ
النَّشْأَةَ الْأُولَى فَلَوْلَا
تَذكَّرُونَ
Znate za prvo
stvaranje, pa zbog čega pouku ne
uzmete!?
كَمَا بَدَأْنَا أَوَّلَ خَلْقٍ
نُّعِيدُهُ وَعْدًا عَلَيْنَا إِنَّا
كُنَّا فَاعِلِينَ
Kao što smo vas prvi
put stvorili stvorit ćemo vas ponovo, to
je Naše obećanje i
Mi ćemo ga ispuniti.
وَهُوَ أَهْوَنُ عَلَيْهِ
Njemu je lakše proživjeti.
أَفَعَيِينَا بِالْخَلْقِ
الْأَوَّلِ بَلْ هُمْ فِي لَبْسٍ مِّنْ
خَلْقٍ جَدِيدٍ
Zar smo se umorili od prvog stvaranja!
Ne, nego oni ne vjeruju u drugo
stvaranje.
Bili su u velikim
nedoumicama i sumnjama u vezi s
Poslanikovim poslanstvom, iako su
poznavali i priznavali njegovu
iskrenost, povjerljivost, dobrotu i
bogobojaznost. Vjerovali su da
vjerovjesništvo i poslanstvo ne mogu
biti dati čovjeku. Po njihovom
shvatanju, čovjek ne može biti poslanik,
niti poslanik može biti čovjek. Zbog
toga, kada je Poslanik, s.a.v.s, javno
rekao da je poslanik i da mu je data
poslanica, iznenađeni i u nedoumici
rekli su:
مَالِ هَذَا الرَّسُولِ يَأْكُلُ
الطَّعَامَ وَيَمْشِي فِي الْأَسْوَاقِ
Šta je ovom
poslaniku, on hranu jede i po trgovima
hoda?
Allah,
azze ve dželle,
rekao je o njima:
بَلْ عَجِبُوا أَن
جَاءهُمْ مُنذِرٌ مِّنْهُمْ فَقَالَ
الْكَافِرُونَ هَذَا شَيْءٌ عَجِيبٌ
Oni se čude što im
je došao jedan od njih da ih opominje,
pa nevjernici govore:
To je čudna stvar!
Također su govorili:
مَا أَنزَلَ اللّهُ عَلَى بَشَرٍ
مِّن شَيْءٍ
Nijednom čovjeku
Allah nije ništa objavio!
Allah je ukazao na
neispravnost tog njihovog uvjerenja.
Rekao je, kao odgovor na njihove
tvrdnje:
قُلْ مَنْ أَنزَلَ الْكِتَابَ
الَّذِي جَاء بِهِ مُوسَى نُورًا وَهُدًى
لِّلنَّاسِ
Reci: A ko je objavio
Knjigu koju je donio
Musa kao svjetlo i uputu ljudima?
Kazivao im je o
događajima i razgovorima poslanika s
njihovim narodima. Njihovi narodi,
negirajući njihovo poslanstvo, govorili
su:
إِنْ أَنتُمْ إِلاَّ بَشَرٌ
مِّثْلُنَا
Vi ste ljudi kao i
mi!
A poslanici su
odgovarali:
إِن نَّحْنُ إِلاَّ بَشَرٌ
مِّثْلُكُمْ وَلَـكِنَّ اللّهَ يَمُنُّ
عَلَى مَن يَشَاء مِنْ عِبَادِهِ
Mi jesmo ljudi kao i vi,
ali,
Allah daje blagodat samo onim robovima
Svojim kojima On hoće.
Svi poslanici i vjerovjesnici bili su
ljudi. Kada bi poslanik bio melek
poslanica ne bi ispunila svoj cilj i
dobrobit zbog koje je objavljena, jer se
ljudi ne mogu povoditi za melekom. Osim
toga, sumnje i nedoumice ne bi bile
riješene. O tome je Allah rekao:
وَلَوْ جَعَلْنَاهُ مَلَكًا
لَّجَعَلْنَاهُ رَجُلاً وَلَلَبَسْنَا
عَلَيْهِم مَّا يَلْبِسُونَ
A da ga melekom učinimo, opet bismo ga
kao čovjeka stvorili i opet bismo im
učinili nejasnim ono što im nije jasno.
Međutim, mušrici su priznavali da su
Ibrahim,
'alejhi selam
i Musa,
'alejhi selam,
poslanici i ljudi zbog toga nisu mogli
ustrajati u toj sumnji. To ih je navelo
da iznesu novu sumnju koja je bila
bazirana na slijedećem. Naime, rekli su:
Zar Allah nije imao
nikoga drugoga da ga počasti poslanicom
osim ovog jadnog siročeta?! Allah ne bi
izostavio velikane iz plemena Kurejš i
Sekif, a podario poslanstvo ovome!
O tome je Allah rekao:
وَقَالُوا لَوْلَا نُزِّلَ هَذَا
الْقُرْآنُ عَلَى رَجُلٍ مِّنَ
الْقَرْيَتَيْنِ عَظِيمٍ
I
rekoše: Zašto nije objavljen ovaj Kur’an
iz ova dva grada čovjeku nekom
velikom?!
Misli se na Mekku i
Taif. Na to je Allah odgovorio:
أَهُمْ يَقْسِمُونَ رَحْمَةَ
رَبِّكَ
Zar oni da raspolažu milošću Gospodara
tvoga?
To jest, objava, Kur'an, vjerovjesništvo
i poslanica Allahova su milost, a Allah
najbolje zna kako će podijeliti Svoju
milost, gdje i kome će je dati, a kome
uskratiti. Allah,
azze ve dželle,
je rekao:
اللّهُ أَعْلَمُ حَيْثُ يَجْعَلُ
رِسَالَتَهُ
A Allah najbolje zna kome će povjeriti
poslanstvo Svoje.
Nakon toga iznijeli su novu sumnju.
Rekli su, dunjalučki vladari, kada
pošalju izaslanika, osiguraju mu
zaštitu, ugled, poslugu, imetak, stoku,
raskoš, veličanje itd. Ti izaslanici
kreću se okruženi stražom, uglednim i
utjecajnim ljudima. Muhammed tvrdi da je
Allahov poslanik, a na pijaci se bori za
preživljavanje, kako to? O tome je Allah
rekao:
وَقَالُوا مَالِ
هَذَا الرَّسُولِ يَأْكُلُ الطَّعَامَ
وَيَمْشِي فِي الْأَسْوَاقِ لَوْلَا
أُنزِلَ إِلَيْهِ مَلَكٌ فَيَكُونَ مَعَهُ
نَذِيرًا أَوْ يُلْقَى إِلَيْهِ كَنزٌ
أَوْ تَكُونُ لَهُ جَنَّةٌ يَأْكُلُ
مِنْهَا وَقَالَ الظَّالِمُونَ إِن
تَتَّبِعُونَ إِلَّا رَجُلًا مَّسْحُورًا
I oni govore: Šta je
ovom poslaniku, on hranu jede i po
trgovima hoda;
zašto
mu nije
poslan jedan melek da zajedno s njim
bude opominjač,
ili da mu
se
spusti
kakvo blago ili da ima vrt iz kojeg bi
se hranio?
I zulumćari
još govore:
Vi samo začarana čovjeka slijedite!
Vjerovjesnik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
poslat je svim staležima ljudi:
velikanima, običnom građanstvu, slabima,
jakima, onima na položaju, onima koji
nisu na položaju, slobodnim i robovima -
što je općepoznato. Kada bi bilo tako
kako oni traže, to jest da Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
bude u pratnji sluga, stražara, velikana
i sjaju i veličini kakve oni zamišljaju,
poslanstvo bi izgubilo smisao i korist
od njega bila bi neznatna jer od
poslanstva ne bi imali koristi slabi i
obični ljudi, a oni čine većinu ljudskog
roda. Zbog toga, kao odgovor na ovu
sumnju mušricima je rečeno da je
Muhammed,
sallallhu 'alejhi ve sellem,
poslanik. Time im je poručeno da je za
tu njihovu sumnju dovoljno reći da je
Muhammed poslanik, a to što ste tražili:
ugled, imetak, pratnju i straže, kosi se
sa dostavljanjem poslanice većini ljudi,
a to i jeste glavni cilj.
Kada im je odgovoreno i na tu sumnju
učinili su korak naprijed i počeli su,
iz inata i želje da dokažu Poslanikovu
nemoć, tražiti čuda. To je izazvalo nove
žučne rasprave između njih i Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem.
Dio toga spomenit ćemo i u ovoj knjizi,
ako Bog da.
Allahova jednoća predstavljala je glavno
pitanje i osnovno razilaženje bilo je u
vezi s njim. Mušrici su priznavali
Allahovu jednoću u biću, osobinama i
djelima. Naime, oni su priznavali da je
Allah stvorio nebesa, Zemlju i sve
ostalo. Priznavali su da je Allah vladar
nebesa, Zemlje i svega ostalog.
Priznavali su da je On Opskrbitelj
ljudi, životinja, stoke i svakog drugog
živog bića. Priznavali su da On upravlja
svime od neba do Zemlje, svime malim i
velikim, do najsitnijeg mrava. Vjerovali
su da je On Gospodar nebesa, Zemlje i
svega između njih, te da je Gospodar
veličanstvenog Arša (prijestolja) i
svega što postoji. Vjerovali su da su Mu
potčinjana stvorenja: Sunce, Mjesec,
zvijezde, brda, planine, biljke,
životinje, džinni, ljudi i meleci.
Vjerovali su da On pruža zaštitu kome
hoće i od koga hoće, a od Njega niko
zaštiti ne može. Vjerovali su da On daje
život i smrt, radi šta hoće i presuđuje
kako hoće i niko na Njegovu presudu
ništa ne dodaje i niko Njegovu odredbu
odbiti ne može.
Međutim, uprkos jasnom priznavanju
Allahove jednoće - u Njegovom biću,
osobinama i djelima - govorili su da je
Allah nekim svojim bliskim robovima kao
što su: vjerovjesnici, poslanici, evlije
i dobri ljudi dao udio u upravljanju
svemirom. Tako oni upravljaju time s
Njegovom dozvolom. Vjerovali su da neki
od njih daruju djecu, spašavaju u
nevolji, ispunjavaju potrebe, daju
ozdravljenje bolesnim i slično.
Vjerovali su da im je to Allah dao zato
što su Mu bliski i ugledni kod Njega.
Znači, vjerovali su da otklanjaju
nevolje, čuvaju od nesreća na nevidljiv
način, približavaju Allahu one s kojima
su zadovoljni, posreduju kod Allaha za
njih, zato što im je to Allah podario i
dao im slobodu izbora u vezi s tim.
Mušrici su, na osnovu te tvrdnje,
vjerovjesnike, evlije i dobre ljude
učinili posrednicima između sebe i
Allaha. Izmislili su djela kojim su se
približavali njima i tražili njihovo
zadovoljstvo. Radili su ta djela, potom
su ih skrušeno molili da im ispune
potrebe, spase ih u nevolji i zaštite ih
od onoga čega su se bojali.
Približavali su se tim božanstvima tako
što su za te vjerovjesnike, odabrane i
dobre ljude, određivali mjesta na kojima
su gradili kuće i u te kuće smještali
kipove koje su pravili prema njihovom
pravom ili zamišljenom liku. Ponekad su
nalazili njihove kaburove, kako oni
tvrde, i na tim kaburovima gradili kuće.
U tom slučaju nisu klesali kipove tih
ljudi. Potom su dolazili do tih kipova
ili kaburova i potirali ih tražeći
blagoslov preko njih. Obilazili su oko
njih i stajali pred njima veličajući ih,
prinosili su im žrtve i ispunjavali
zavjete, sve s ciljem da im se približe
i postignu dobrote njihove. Zavjetovali
su im se na imetak koji im je Allah dao.
Davali su: plodove, žitarice, hranu,
piće, životinje, stoku, zlato, srebro,
stvari i ostali imetak.
Plodove, žitarice, hranu, piće, zlato,
srebro, stvari i ostali imetak donosili
su kod kaburova dobrih ljudi ili kod
kipova, posredstvom čuvara i sluga u tim
njihovim svetilištima. U većini
slučajeva pokloni takve vrste
realizirani su tim putem.
Životinje i stoku prinosili su kao žrtve
na nekoliko načina. Ponekad su
oslobađali i svetili stoku u ime tih
dobrih i odabranih ljudi koji su u
kaburovima, ili su njihovi likovi
isklesani u liku kipova. To su radili da
bi stekli njihovo zadovoljstvo i
blizinu. Tu su stoku smatrali svetom i
niko joj nije smio nauditi; hodala je
gdje je htjela i pasla gdje je htjela.
Ponekad su žrtvovali stoku na mjestima
određenim za to i žrtvenicima, ili na
bilo kojem mjestu. Prilikom klanja
spominjali su ime tog božanstva, a
Allahovo nisu.
Također su, između ostalog, imali
praznike koji su uspostavljeni u čast
tih odabranih i dobrih ljudi. Održavali
su ih jednom do dva put godišnje. U tim
danima skupljali su se kod kaburova i
kipova sa svih strana, praznovali su i
radili sve što smo naveli: potirali ih,
obilazili oko njih, ispunjavali
zahtjeve, prinosili žrtve i slično. Bio
je to period u kojem su se skupljali
svi: i oni koji su stanovali blizu i oni
iz daleka, ugledni i neugledni. Svi su
ispunjavali zavjete i drugo što su
željeli.
Mušrici su to radili da bi postigli
zadovoljstvo i blizinu tih dobrih i
odabranih ljudi za koje su vjerovali da
su posrednici između njih i Allaha i da
se preko njih približavaju Allahu, jer
su smatrali da ih približavaju Allahu i
da oni posreduju za njih kod Allaha. U
dovama su ih molili da im ispune potrebe
i spase nevolja jer su vjerovali da ih
oni čuju i ispunjavaju ono za šta se
mole te im daju što su tražili ponekad
oni lično, a ponekad posredovanjem kod
Allaha.
Tako su oni obožavali bogove mimo
Allaha, to je bilo njihovo mnogoboštvo.
Ti kipovi i dobri ljudi bili su njihova
božanstva.
Kada je Poslanik pozvao u obožavanje
Allaha i ostavljanje svih drugih bogova,
mušricima je to teško palo, negirali su
to i rekli:
To je zavjera, iza toga
stoji nešto drugo!
Također su
rekli, kako stoji u ajetu:
أَجَعَلَ الْآلِهَةَ
إِلَهًا وَاحِدًا إِنَّ هَذَا لَشَيْءٌ
عُجَابٌ وَانطَلَقَ الْمَلَأُ مِنْهُمْ
أَنِ امْشُوا وَاصْبِرُوا عَلَى
آلِهَتِكُمْ إِنَّ هَذَا لَشَيْءٌ يُرَادُ
مَا سَمِعْنَا بِهَذَا فِي الْمِلَّةِ
الْآخِرَةِ إِنْ هَذَا إِلَّا اخْتِلَاقٌ
Zar on da bogove svede
na Boga jednog? To je, zaista,
nešto veoma čudno! I
oni ugledni
između njih krenuše: Idite i ustrajte uz
božanstva svoja! Uistinu, to
je nešto
što se hoće! Za ovo nismo čuli u
vjeri prethodnoj, ovo nije ništa drugo
već namještena laž.
Poslanikov poziv je bio u usponu. To je
navelo mušrike da brane svoje
mnogoboštvo i da raspravljaju s
muslimanima s ciljem da zaustave poziv i
uklone njegov utjecaj među muslimanima.
Tada je protiv njih izneseno mnogo
dokaza. Rečeno im je:
Kako znate da je Allah
Svojim bliskim robovima dao svemir na
upravljanje i da oni mogu, kako kažete,
ispuniti vaše potrebe i spasiti vas
nevolja? Da li ste vidjeli skriveni
svijet? Da li ste to pročitali u knjizi
naslijeđenoj od vjerovjesnika ili
učenjaka?
Rekao je Uzvišeni:
أَمْ عِندَهُمُ الْغَيْبُ فَهُمْ
يَكْتُبُونَ
Ili, da nije kod njih znanje gajba, pa
oni prepisuju?
اِئْتُونِي بِكِتَابٍ مِّن
قَبْلِ هَذَا أَوْ أَثَارَةٍ مِّنْ عِلْمٍ
إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ
Donesite mi Knjigu objavljenu prije ove
ili samo kakav ostatak znanja, ako
istinu govorite.
قُلْ هَلْ عِندَكُم مِّنْ عِلْمٍ
فَتُخْرِجُوهُ لَنَا إِن تَتَّبِعُونَ
إِلاَّ الظَّنَّ وَإِنْ أَنتُمْ إَلاَّ
تَخْرُصُونَ
Reci: Imate li vi kakav
dokaz, da nam ga iznesete? Vi se samo za
pretpostavkama povodite i vi samo
neistinu govorite.
Naravno, mušrici su priznali da nisu
vidjeli gajb, nisu to našli u prijašnjim
objavama i nisu naučili od učenjaka.
Tada su rekli:
بَلْ نَتَّبِعُ مَا وَجَدْنَا
عَلَيْهِ آبَاءنَا
Ne, mi slijedimo ono što smo zapamtili
od predaka naših.
إِنَّا وَجَدْنَا آبَاءنَا عَلَى
أُمَّةٍ وَإِنَّا عَلَى آثَارِهِم
مُّهْتَدُون
Mi smo zatekli pretke naše kako
ispovijedaju vjeru i prateći njihove
tragove mi
smo na Pravom putu.
Taj odgovor otkriva njihovo neznanje i
nemoć u isto vrijeme. Tada im je rečeno
da Allah zna, a oni ne znaju, zato treba
da poslušaju šta Allah kaže o njihovim
bogovima. Rekao je Uzvišeni:
إِنَّ الَّذِينَ تَدْعُونَ مِن
دُونِ اللّهِ عِبَادٌ أَمْثَالُكُمْ
Oni kojima se vi, pored Allaha, molite,
zaista su robovi, kao i vi.
To jest, oni nemaju nikakvu moć koja je
Allahova posebnost, kao i vi, jednako
ste nemoćni i vi i oni. Zato im je
uputio izazov riječima:
فَادْعُوهُمْ فَلْيَسْتَجِيبُواْ
لَكُمْ إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ
Pa, vi ih molite, i neka vam se odazovu
ako istinu govorite!
U drugim ajetima Allah je rekao:
وَالَّذِينَ
تَدْعُونَ مِن دُونِهِ مَا يَمْلِكُونَ
مِن قِطْمِيرٍ إِن تَدْعُوهُمْ لَا
يَسْمَعُوا دُعَاءكُمْ وَلَوْ سَمِعُوا
مَا اسْتَجَابُوا لَكُمْ وَيَوْمَ
الْقِيَامَةِ يَكْفُرُونَ بِشِرْكِكُمْ
وَلَا يُنَبِّئُكَ مِثْلُ خَبِيرٍ
A oni koje, pored Njega, molite ne
posjeduju ništa, ni koliko opna na
hurminoj
košpici. Ako ih molite,
ne čuju vašu molbu, a da i čuju, ne bi
vam se odazvali;
na Sudnjem danu
će poreći da ste ih Njemu ravnim
smatrali. I niko te neće
obavijestiti kao Onaj koji zna.
وَالَّذِينَ
يَدْعُونَ مِن دُونِ اللّهِ لاَ
يَخْلُقُونَ شَيْئًا وَهُمْ يُخْلَقُونَ
أَمْواتٌ غَيْرُ أَحْيَاء وَمَا
يَشْعُرُونَ أَيَّانَ يُبْعَثُونَ
A oni koje oni mjesto
Allaha mole – ništa ne stvaraju; oni su
sami stvoreni;
mrtvi su, nisu
živi i ne znaju kada će biti oživljeni.
أَيُشْرِكُونَ مَا
لاَ يَخْلُقُ شَيْئاً وَهُمْ يُخْلَقُونَ
وَلاَ يَسْتَطِيعُونَ لَهُمْ نَصْرًا
وَلاَ أَنفُسَهُمْ يَنصُرُونَ
Zar da Njemu smatraju ravnim one koji ne
mogu ništa stvoriti, i sami su stvoreni,
i koji im ne mogu pomoći, niti mogu sebi
pomoći?
وَاتَّخَذُوا مِن دُونِهِ
آلِهَةً لَّا يَخْلُقُونَ شَيْئًا وَهُمْ
يُخْلَقُونَ وَلَا يَمْلِكُونَ
لِأَنفُسِهِمْ ضَرًّا وَلَا نَفْعًا وَلَا
يَمْلِكُونَ مَوْتًا وَلَا حَيَاةً وَلَا
نُشُورًا
A oni su uzeli mimo Njega božanstva
koja ništa ne stvaraju, a koja su sama
stvorena, koja
nisu u stanju da od sebe neku štetu
otklone ni da sebi kakvu
korist pribave i koja nemaju moći da
život oduzmu, da život daju i da ožive.
Potom je, kao posljedicu nemoći njihovih
bogova da urade što su oni vjerovali,
naveo da je ibadet upućen njima
neispravan i apsolutno nesvrshishodan.
Naveo je i nekoliko prelijepih primjera
za to. Jedan od njih je i onaj u ajetu:
وَالَّذِينَ يَدْعُونَ مِن
دُونِهِ لاَ يَسْتَجِيبُونَ لَهُم
بِشَيْءٍ إِلاَّ كَبَاسِطِ كَفَّيْهِ
إِلَى الْمَاء لِيَبْلُغَ فَاهُ وَمَا
هُوَ بِبَالِغِهِ وَمَا دُعَاء
الْكَافِرِينَ إِلاَّ فِي ضَلاَلٍ
A oni kojima se pored Njega mole neće im
se odazvati, kao
što ni voda neće stići u usta onome koji
prema njoj samo
dlanove svoje pruži; molitva nevjernika
zaista je uzaludna.
Nakon toga, upućen je poziv mušricima da
malo razmisle. Naime, priznali su da je
Allah sve stvorio, a njihovi bogovi nisu
i ne mogu stvoriti ništa. Štaviše,
njihovi bogovi su Allahova stvorenja.
Rečeno im je: Kako ste mogli
izjednačiti Moćnog Stvoritelja Allaha s
tim nemoćnim stvorenjima?! Kako to da im
podjednako činite ibadet i upućujete
dove?! Vi obožavate Allaha i njih,
upućujete dove Allahu i njima
podjednako. Rekao je Uzvišeni:
أَفَمَن يَخْلُقُ كَمَن لاَّ
يَخْلُقُ أَفَلا تَذَكَّرُونَ
Pa da li je onda Onaj
koji stvara kao onaj
koji ne stvara?! Zašto pouku ne
uzmete?!
Ovo ih je pitanje iznenadilo i ostavilo
bez riječi, izgubili su svaki dokaz,
šutjeli su i kajali se. Ali onda su se
čvrsto prihvatili jedne neispravne
prakse i rekli: Naši preci bili su
najrazumniji ljudi, poznati su po tome,
to su priznali i prijatelji i
neprijatelji, a svi su oni bili u ovoj
vjeri, pa kako onda da bude neispravna?!
Naročito ako se uzme u obzir
činjenica da su Poslanikovi, s.a.v.s.
preci i preci muslimana bili u toj,
istoj vjeri.
Odgovoreno im je da njihovi preci nisu
bili upućeni, nisu znali Pravi put i
nisu njime išli. Podrazumijeva se da su
bili u zabludi i da nisu ništa
razumijevali i nisu mogli uputu naći. To
im je rečeno u aluzijama i znakovima, a
ponekad potpuno jasno. Primjer za to je
ajet:
إِنَّهُمْ أَلْفَوْا
آبَاءهُمْ ضَالِّينَ فَهُمْ عَلَى
آثَارِهِمْ يُهْرَعُونَ
Oni su očeve svoje u zabludi zatekli,
pa i oni stopama njihovim
nastavili.
Osim toga, mušrici su zastrašivali
Poslanika, s.a.v.s, i muslimane svojim
bogovima. Govorili su: Vi se ne
ponašate lijepo prema našim bogovima,
iznosite njihove nemoći. Njihov gnjev će
se izliti na vas i oni će vas uništiti i
pamet vam oduzeti. Isto su govorili
drevni narodi svojim poslanicima, kao
što stoji u ajetu:
إِن نَّقُولُ إِلاَّ اعْتَرَاكَ
بَعْضُ آلِهَتِنَا بِسُوَءٍ
Mi kažemo samo to da te je neko
božanstvo naše zlom pogodilo.
Odgovoreno im je
podsjećanjem i njihovim sopstvenim
priznanjem onoga što vide svaki dan i
noć, a to je činjenica da se njihovi
bogovi ne mogu micati ni naprijed ni
nazad, ne mogu sebe čuvati od zla, pa
kako onda mogu našteti muslimanima ili
ih uništiti?! Rekao je Uzvišeni:
أَلَهُمْ أَرْجُلٌ يَمْشُونَ
بِهَا أَمْ لَهُمْ أَيْدٍ يَبْطِشُونَ
بِهَا أَمْ لَهُمْ أَعْيُنٌ يُبْصِرُونَ
بِهَا أَمْ لَهُمْ آذَانٌ يَسْمَعُونَ
بِهَا قُلِ ادْعُواْ شُرَكَاءكُمْ ثُمَّ
كِيدُونِ فَلاَ تُنظِرُونِ
Imaju li oni noge da na
njima hodaju, ili ruke da njima hvataju,
imaju li oči da
njima gledaju, ili uši
da njima čuju?Reci: Zovite božanstva
vaša, pa protiv mene
kakvo hoćete
lukavstvo smislite i ne odugovlačite.
U vezi s tim Allah im je
naveo nekoliko jasnih primjera. Rekao
je:
يَا أَيُّهَا النَّاسُ ضُرِبَ
مَثَلٌ فَاسْتَمِعُوا لَهُ إِنَّ
الَّذِينَ تَدْعُونَ مِن دُونِ اللَّهِ
لَن يَخْلُقُوا ذُبَابًا وَلَوِ
اجْتَمَعُوا لَهُ وَإِن يَسْلُبْهُمُ
الذُّبَابُ شَيْئًا لَّا يَسْتَنقِذُوهُ
مِنْهُ ضَعُفَ الطَّالِبُ وَالْمَطْلُوبُ
O ljudi, evo jednog primjera, pa ga
poslušajte: Oni koje vi, pored Allaha
molite,
ne mogu nikako ni mušicu
stvoriti, makar se radi nje sakupili. A
ako bi im
mušica nešto
ugrabila, oni to ne bi mogli od nje
izbaviti, nejak je i onaj koji
traži i ono što se traži!
مَثَلُ الَّذِينَ
اتَّخَذُوا مِن دُونِ اللَّهِ أَوْلِيَاء
كَمَثَلِ الْعَنكَبُوتِ اتَّخَذَتْ
بَيْتًا وَإِنَّ أَوْهَنَ الْبُيُوتِ
لَبَيْتُ الْعَنكَبُوتِ لَوْ كَانُوا
يَعْلَمُونَ
Oni koji, mimo Allaha, zaštitnike
uzimaju slični su pauku koji sebi
isplete kuću,
a najslabija je kuća, uistinu, paukova
kuća, kad biste samo znali.
Neki muslimani opjevali su u stihovima
nemoć njihovih bogova. Jedan od njih je
rekao:
Zar da obožavamo boga kome se lisice
mokre po
glavi?! Ponižen
je onaj kome lisice mokre na glavu.
Nakon tako jasnih izjava i negativnih
kritika na račun njihovih bogova mušrici
su izgubili kontrolu i počeli su
iznositi pogrde na muslimane pa i na
njihovog Boga Allaha,
subhanehu ve te'ala.
Allah je zabranio muslimanima da rade
ono što će uzrokovati takvo što. Rekao
je:
وَلاَ تَسُبُّواْ الَّذِينَ
يَدْعُونَ مِن دُونِ اللّهِ فَيَسُبُّواْ
اللّهَ عَدْوًا بِغَيْرِ عِلْمٍ
Ne grdite one koje oni, pored Allaha,
prizivaju, da ne bi
i oni, nepravedno i ne
misleći šta govore, Allaha grdili.
Mušrici su odlučili zaustaviti poziv u
islam i koristiti pritisak, snagu i silu
na putu odbijanja ljudi od islama.
Velikani i poglavice počeli su mučiti
sve pripadnike svojih plemena koji su
primili islam. Delegacija njihovih
velikana otišla je Ebu Talibu sa
zahtjevom da on spriječi Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
da poziva u islam.
na vrh
Mučenje muslimana
Mučenja su bila strašna. Koža se ježi i
srce hoće da pukne i samo dok slušamo o
tome. Evo nekoliko primjera.
-
Bilal ibn Rebah je bio rob Umejje
ibn Halefa el-Džumehija. Umejje je
stavljao omču na njegov vrat, vukao
ga po zemlji i ostavljao u takvom
stanju djeci da se igraju s njim.
Bilal je samo ponavljao: Jedan
je, Jedan je! Izvodio ga je u
podne, po najvećoj vrućini, tjerao
ga da legne na leđa na užareni
pijesak ili kamenjar, potom je na
njega stavljao ogromni kamen i
govorio: Ostat ćeš u ovakvom
položaju sve dok uznevjeruješ u
Muhammeda i počneš obožavati naše
bogove Lata i Uzzaa. On je samo
govorio: Jedan je, Jedan je!
Jednoga dana naišao je Ebu Bekr, dok
su ga tako mučili, pa ga je kupio i
oslobodio u ime Allaha.
-
'Amira ibn Fehiru su mučili sve dok
ne padne u nesvijest i počne
buncati.
-
Efleh Ebu Fekihe, priča se da je bio
iz plemena El-Ezd, bio je, također,
mučen. Bio je oslobođeni rob Benu
Abdu-d-Dara. Oni su ga u podne, po
najvećoj vrućini, izvodili u
pustinju. Na nogama je imao željezne
okove, skidali su mu odjeću,
naređivali da legne na stomak, a na
leđa su mu stavljali veliki kamen da
se ne može micati. Ostavljali su ga
tako dok ne izgubi svijest. Njegove
muke trajale su sve dok nije učinio
hidžru u Abesiniju, kada su tamo
išli drugi put. Jednom prilikom su
ga svezali za noge i izvukli u
pustinju i toliko su ga davili da se
pomislilo da je umro. Tim putem
naišao je Ebu Bekr, kupio ga i
oslobodio u ime Allaha.
-
Habbab ibn el-Erett je bio zarobljen
u vrijeme džahilijjeta. Kupila ga je
Umu Enmar bint Suba' el-Huzai'jje.
Bio je kovač. Kada je prihvatio
islam, njegova osloboditeljica iz
ropstva mučila ga je vatrom. Pržila
mu je leđa užarenim željezom sve s
ciljem da porekne Muhammeda,
sallallahu 'alejhi ve sellem.
Međutim, sve to samo mu je
povećavalo iman i predanost Allahu.
Osim nje, mučili su ga i mušrici,
uvijali su mu vrat, vukli ga za
kosu. Nekoliko puta bacili su ga na
žar i stavljali na njega težak kamen
da ne može ustati.
-
Zenira
je bila robinja, Rimljanka.
Prihvatila je islam i bila mučena na
tom putu. Kao posljedica mučenja
izgubila je vid. Rekli su joj: To
su ti dali Lat i 'Uzza. A ona je
rekla: Ne, tako mi Allaha, nije
to od njih! To je od Allaha, a On mi
može vid vratiti ako hoće. Drugi
dan Allah joj je vratio vid, a
Kurejšije su rekli:
To je
Muhammedova čarolija.
-
Ummu 'Abis je primila islam. Bila je
robinja u plemenu Benu Zehre. Nju je
mučio njen osloboditelj iz ropstva
El-Esved ibn Abd Jegus. Bio je jedan
od najvećih Poslanikovih
neprijatelja i najviše ga ismijavao.
-
Robinja 'Amra ibn Mu'emmila
prihvatila je islam. Ona je bila iz
plemena Benu 'Adijj. Nju je mučio
Omer ibn el-Hattab. Tada je još bio
mušrik. Tukao ju je do iznemoglosti,
a onda bi je ostavio. Govorio je:
Tako mi Allaha, ostavljam te samo
zbog umora. A ona je njemu
govorila:
Neka i
s tobom Gospodar tvoj postupi na
isti način!
-
En-Nehdijje i njena kći bile su
robinje i one su prihvatile islam i
bile mučene na tom putu. Posjedovala
ih je neka žena iz plemena Benu
Abdu-d-Dar.
Ebu Bekr je kupio te robinje i oslobodio
ih, kao što je kupio i oslobodio Bilala,
'Amira ibn Fehiru i Ebu Fakihu. Ebu
Kuhafe, Ebu Bekrov otac, ga je ukorio i
rekao: Oslobađaš slabe robove. Bolje
bi ti bilo da oslobođaš snažne muškarce,
oni bi te štitili. On je rekao:
Ja želim Allahovo lice. U vezi s tim
Allah je objavio ajete u kojim ga je
pohvalio, a njegove neprijatelje
pokudio. Rekao je:
فَأَنذَرْتُكُمْ
نَارًا تَلَظَّى لَا يَصْلَاهَا إِلَّا
الْأَشْقَى الَّذِي كَذَّبَ وَتَوَلَّى
Zato vas opominjem
razbuktalom vatrom, u koju će ući samo
najveći nesretnik,
onaj koji bude poricao i
okretao se.
Odnosi se na Umejju ibn
Halefa i njemu slične.
وَسَيُجَنَّبُهَا
الْأَتْقَى
الَّذِي
يُؤْتِي مَالَهُ يَتَزَكَّى
وَمَا لِأَحَدٍ عِندَهُ مِن نِّعْمَةٍ
تُجْزَى
إِلَّا ابْتِغَاء وَجْهِ رَبِّهِ
الْأَعْلَى
وَلَسَوْفَ
يَرْضَى
A
od nje će daleko biti onaj
najbogobojazniji, onaj koji bude dio
imetka svoga udjeljivao, da
bi se očistio, ne očekujući da mu
se zahvalnošću uzvrati,već jedino
žudeći za licem Gospodara svoga
Svevišnjeg, i on će, zbilja,
zadovoljan biti!
Odnosi se na Ebu Bekra, neka je Allah
zadovoljan s njim i s onima koje je
oslobodio, i sa svim ashabima.
-
Mučeni su i 'Ammar ibn Jasir,
njegovi majka i otac. Bili su
saveznici plemena Benu Mahzum, oni
su ih, na čelu sa Ebu Džehlom,
izvodili u ravnicu kada je
pustinjski pijesak najvrući te su ih
mučili njegovom vrelinom. Pored njih
je prolazio Poslanik i govorio:
Strpite se, Jasirova porodico,
vama je obećan Džennet. Allahu moj,
oprosti Jasirovoj porodici!
Ammarov otac Jasir ibn 'Amir ibn
Malik el-'Anesi el-Mezhadži umro je
od posljedica mučenja. Njegova majka
Ummu 'Ammar, Sumejja bint Hajjat,
oslobođena robinja Ebu Huzejfe
el-Mahzumija, bila je slabašna
starica. Ebu Džehl ju je kratkim
kopljem ubo u prednjicu i umrla je.
Ona je prva žena šehid u islamu.
Ammar nije mogao izdržati mučenje.
Mušrici su mu oblačili željezni štit
po pustinjskoj vrućini, stavljali su
na njegove grudi teški crveni kamen,
davili su ga u vodi tako da je
riječima djelimično pristao na
njihove zahtjeve, a istovremeno,
srce mu je bilo ispunjeno imanom. U
vezi s tim Allah je objavio:
مَن كَفَرَ بِاللّهِ مِن بَعْدِ إيمَانِهِ
إِلاَّ مَنْ أُكْرِهَ وَقَلْبُهُ
مُطْمَئِنٌّ بِالإِيمَانِ وَلَـكِن مَّن
شَرَحَ بِالْكُفْرِ صَدْرًا فَعَلَيْهِمْ
غَضَبٌ
مِّنَ اللّهِ وَلَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ
Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je
u Njega vjerovao – osim ako na to bude
primoran, a srce mu ostane čvrsto u
vjeri – čeka Allahova kazna.
-
Mus'ab ibn 'Umejr je mučen zbog
vjere u Allaha. Živio je
najlagodnijim životom. Međutim, kada
je prihvatio islam majka mu je
uskratila hranu i piće i izbacila ga
iz kuće. Kao posljedica loše ishrane
koža mu je postala suha i gruba kao
u zmije.
-
Suhejb ibn Sinan er-Rumi bio je
mučen toliko da je ostajao bez
svijesti i nije znao šta govori.
-
Osman ibn 'Affan je mučen. Njegov
amidža ga je umotavao u hasuru od
palminog lišća, a potom potpaljivao
dim ispod njega.
-
Uznemiravani su i Ebu Bekr es-Siddik
i Talha ibn 'Ubejdullah. Njih je
mučio Nevfel ibn Huvejlid el-'Adevi,
a neki kažu Osman ibn 'Ubejdullah,
brat Talhe ibn 'Ubejdullaha. Svezali
su ih istim konopcem da ih odbiju od
namaza i vjere, ali oni nisu
pristali. Uprkos tome njih dvojica
su odvezani klanjali. Nazvani su
dva prijatelja jer su zajedno
bili svezani.
Ebu Džehl je prakticirao da ukori i
osramoti ugledne ljude pod zaštitom koji
bi prihvatili islam. Prijetio im je da
će izgubiti imetak i ugled. A ostale je
udarao i nagovarao druge da ga udaraju.
Ukratko, uznemiravali su i mučili sve
koji su prihvatili islam.
Nasilje je, uglavnom, činjeno slabim i
običnim muslimanima. U vezi sa
velikanima i uglednicima koji su primili
islam bili su oprezni i gledali su kako
će postupiti. Njima su se
suprotstavljale samo poglavari plemena i
velikani, i to uz veliku dozu opreza.
na vrh
Odnos mušrika prema Poslaniku,
sallallahu 'alejhi ve sellem
Poslanik je ulijevao strahopoštovanje u
srca ljudi, bio je ugledan i
dostojanstven. Time ga je Allah sačuvao
velikog nasilja. Štitio ga je Ebu Talib,
a on je bio gospodin, velikan i čovjek
čiju su riječ Kurejšije slušale. Njegovu
zaštitu niko nije omalavožavao, niti
kršio. Bio je iz porodice Benu Abdu
Menaf, njih su Kurejšije pa čak i ostali
Arapi, poštovali i cijenili. To je
prisililo Kurejšije da ne budu nasilni
prema Poslaniku,
sallallahu 'alejhi ve sellem.
Izabrali su metodu pregovaranja sa
njegovim amidžom Ebu Talibom, međutim,
sa dozom grubosti i izazova.
na vrh
Pregovori između Kurejšija i Ebu Taliba
Kurejšijski uglednici i plemići otišli
su do Ebu Taliba i rekli:
Sin tvoga
brata ružno govori o našim bogovima,
omalovažava našu vjeru, smatra naše
postupke maloumnim, za naše pretke kaže
da su bili u zabludi. Zbog toga, ili ga
spriječi ili pusti nas i njega da se
obračunamo. Ti si kao i mi, u istoj
vjeri. Mi ćemo to riješiti umjesto tebe.
Ebu Talib im se obrati blagim riječima i
lijepo ih vrati. Oni su se razišli, a
Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem,
je nastavio praktikovati vjeru i
pozivati druge u vjeru.
na vrh
Kurejšijsko upozorenje i izazov upućen
Ebu Talibu
Kurejšije nisu mogle dugo trpjeti
nastavak Poslanikovog,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
poziva u vjeru. Govorili su često o
njemu i bilo im je teško. Ponovo su
otišli kod Ebu Taliba i rekli: Ebu
Talibe, ti si star, častan i ugledan. Mi
smo tražili od tebe da spriječiš svoga
bratića, ali ti to nisi uradio. Tako nam
Allaha, mi nećemo trpjeti da neko grdi
naše pretke, govori da smo u zabludi i
ružno govori o našim bogovima. Spriječi
ga ili ćemo se suprotstaviti i njemu i
tebi, sve dok jedna grupa ne nestane.
Potom su otišli.
Ebu Talibu su to upozorenje i izazov
teško pali. Pozvao je Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem
i ispričao mu šta se dogodilo. Rekao mu
je: Poštedi malo i mene i sebe. Nemoj
me opterećavati više nego što mogu
podnijeti. Kada je Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
vidio Ebu Talibovu slabost, rekao je:
Amidža, kada bi mi stavili Sunce u
desnu ruku, a Mjesec u lijevu ruku, da
ostavim poziv u vjeru dok Allah ne dadne
pobjedu ili ja umrem na tom putu ja to
ne bih ostavio. Potom je
zaplakao. To je povratilo blagost i
sigurnost Ebu Talibu te je rekao:
Idi,
bratiću, i govori šta hoćeš. Tako mi
Allaha, ja te neću predati nikada.
na vrh
Čudan prijedlog Kurejšija i interesantan
Ebu Talibov odgovor
Kurejšije
su vidjele da njihovo upozorenje nije
dalo rezultate. Poslanik je nastavio sa
svojom praksom, a Ebu Talib ga je i
dalje štitio. To je značilo da je on
spreman rastati se s njima, boriti se
protiv njih i suprotstaviti im se da bi
zaštitio svog bratića Muhammeda. Dugo su
razmišljali i dogovarali se da bi, na
kraju, došli s čudnim prijedlogom. Došli
su kod Ebu Taliba i sa sobom poveli
'Umaru ibn el-Velida, koji je bio
velikan među mladićima, najzreliji i
najljepši mladić. Rekli su: Ebu
Talibe, uzmi ovog mladića, tebi pripada
njegov razum i pomoć. Posini ga, neka
bude tvoj. Zazuzvrat nam predaj svog
bratića, koji je napustio tvoju vjeru i
vjeru tvojih predaka, koji je razorio
tvoju zajednicu i proglasio nas
maloumnim. Mi ćemo ga ubiti. Čovjek za
čovjeka. Ebu Talib im reče:
Tako mi
Allaha, to je veoma ružno cjenkanje.
Dajete mi svoje dijete da vam ga hranim
a da ja vama dadnem svoje dijete da ga
ubijete!? Tako mi Allaha, to se neće
nikada dogoditi.
na vrh
Nasilnički ispadi prema Poslaniku,
sallallahu 'alejhi ve sellem
Nakon neuspjeha i gubljenja nade, kada
su vidjeli da upozorenja, izazovi i
razmjena nisu donijeli željene
rezultate, počeli su sprovoditi nasilje
nad Poslanikom,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
i pojačali su mučenja ostalih muslimana.
Pošto je Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
bio čuvan, cijenjen i zaštićen,
uznemiravali su ga samo velikani i
kurejšijski uglednici, dok obični ljudi
nisu smjeli usuditi da učini bilo šta
slično.
U kući su ga uznemiravile slijedeće
Kurejšije, njegove komšije:
Bacali su na njega ovčiju utrobu dok je
klanjao. Kada bi bila pripremljena
ljetna kuća, bacali su to pred nju, a on
bi to uzeo stao pred njihova vrata i
govorio: Abdu Menafovi potomci,
kakav je to komšiluk!? Potom bi
to bacio na put.
Umejje ibn Halef, kada god bi ga vidio,
javno bi ga vrijeđao i grdio, ili bi
namigivao, te bi ga blatio riječima i
druge podsticao protiv njega.
Njegov brat Ubejj ibn Halef prijetio je
Poslaniku,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
i govorio: Muhammede, imam konja koga
svaki dan hranim žitom, imam namjeru da
te ubijem na njemu. Jednom prilikom
Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
mu je rekao: Ja ću tebe ubiti, ako
Bog da. Ubio ga je u Bici na
Uhudu. Jednom prilikom, došao je Ubejj
ibn Halef i donio istruhlu kost, zdrobio
ju je i puhnuo u nju prema Poslanikovom,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
licu.
'Ukbe ibn Mu'it je sjeo uz Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
i slušao šta priča. Ubejj je čuo za to i
ukorio ga je, a bili su prijatelji, te
zatražio od njega da pljune Poslaniku,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
u lice, što je on i uradio.
Ebu Leheb je zauzeo neprijateljski stav
prema Poslaniku,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
i uzemiravao ga je od prvog dana poziva
u islam. Poslanikove,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
dvije kćeri, Rukajja i Ummu Kulsum, bile
su u braku sa njegovom dvojicom sinova
'Utbeom i 'Utejbom. On im je rekao:
Moja glava vam je haram ako ne rastavite
Muhammedove kćeri. I njegova supruga
je rekla: Rastavite se s njima jer su
one promijenile vjeru. I oni ih
rastaviše.
Ebu Lehebova supruga Ummu Džemil Erva
bint Harb bila je zakleti neprijatelj
Allahovog Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
i poziva u islam. Donosila je trnove
grane i stavljala ih noću na put kojim
su išli Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
i ashabi. Kada je čula da je objavljena
sura El-Leheb, došla je s punom
šakom kamenja tražeći Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem.
Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
je sjedio s Ebu Bekrom u hladu Ka'be,
ali ona ga nije vidjela. Vidjela je samo
Ebu Bekra. Rekla je: Gdje ti je
prijatelj? Čula sam da o meni ružno
govori. Tako mi Allaha, kada bih ga
našla, udarila bih ga ovim kamenom u
usta. Ja sam, tako mi Allaha,
pjesnikinja. Potom je rekla u
stihovima:
Pokuđenog
nismo poslušali
njegovu smo naredbu odbili
i njegovu vjeru smo prezreli.
Nakon toga je otišla. Ebu Bekr tada
reče: Allahov Poslaniče, da li te je
vidjela? Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
reče: Nije me vidjela, Allah joj
je oduzeo vid.
Kurejšije su uznemiravale Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
i tako što su ga nazivali Muzemmem,
što znači pokuđeni ili
onaj koji posjeduje sve negativne
osobine. Na taj način su ga
vrijeđali i psovali, ali Allah je to
spriječio jer su oni vrijeđali Onoga
koji ima sve pohvalne osobine.
Ahnes ibn Šerik es-Sekafi, također, je
uznemiravao Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem.
Ebu Džehl se tako ponašao kao da je sam
preuzeo teret odbijanja od Allahove
vjere. Uznemiravao je Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
riječima, zabranjivao mu je da obavlja
namaz, te se hvalio i oholio zbog toga.
Jednom prilikom bio je posebno žestok
prema Poslaniku,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
kada je vidio da klanja, pa je Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
reagirao i uhvatio ga za prsa i rekao:
Teško tebi, teško tebi! I opet,
teško tebi, teško tebi! On je
rekao:
Zar ti
meni prijetiš, Muhammede!? Tako mi
Allaha, ništa mi ne možete ni ti ni tvoj
Gospodar! Ja sam najjači u Mekki!
Jednog dana rekao je svom društvu: Da
li Muhammed stavlja lice u prašinu pred
vama? Rekli su: Da! Tada je
rekao: Tako mi Lata i 'Uzzaa, ako ga
vidim stat ću mu nogom za vrat i lice mu
uvaljati u prašinu. Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
je došao i stao na namaz. Krenuo je da
mu stane nogom za vrat, ali je sve
iznenadio vraćajući se unatrag i štiteći
se rukama. Rekli su: Šta ti je Ebu
el-Hakeme? Rekao je: Između mene
i njega je bio jarak ispunjen vatrom,
strahotama i krilima. Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
je rekao: Da mi se približio,
meleci bi ga rastrgali komad po komad.
Istu nesreću doživio je i 'Ukbe ibn
Mu'it. Naime Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
je klanjao pored Ka'be dok su Ebu Džehl
i njegova družina sjedili su u blizini.
Rekli su jedni drugima: Ko će
donijeti utrobu deve od tog i tog i
staviti je na Muhammedova leđa kada
padne na sedždu. To je uradio
najveći nasretnik 'Ukbe ibn Mu'it. Donio
je utrobu, sačekao i kada je Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
pao na sedždu stavio je na Poslanikova,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
leđa. Svi su se smijali i smijući
se naginjali jedni na druge. Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
je ostao nepomičan na sedždi sve dok
nije došla njegova kći Fatima i skinula
devinu utrobu s njegovih leđa. Tada je
Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
digao glavu i rekao: Allahu moj,
kazni Kurejšije! Dova protiv
njih teško im je pala, jer su vjerovali
da se dova u Mekki prima. Potom je
proučio dovu protiv svih njih poimenično
rekavši: Allahu moj, kazni tog i
tog... Svi su poginuli na Bedru.
Peterica velikana isticali su se u
ismijavanju Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem:
-
El-Velid ibn el-Mugire el-Mahzumi;
-
El-Esved ibn 'Abdu Jegus ez-Zuhri;
-
Ebu Zem'a el-Esved ibn
'Abdu-l-Muttalib el-Esedi;
-
El-Haris ibn Kajs el-Huzai';
-
El-'As ibn Vail es-Sehmi.
Allah je obavijestio Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
da će ga sačuvati njihova zla u ajetu:
إِنَّا كَفَيْنَاكَ
الْمُسْتَهْزِئِينَ
Mi ćemo te sačuvati onih koji se rugaju.
Allah je sve njih kaznio i u toj kazni
su pouke i nauk drugima.
-
El-Velid je godinama bio ogreban
strijelom i to nije bilo ništa, ali
je Džebrail,
'alejhi selam,
pokazao na tu ranu i ona se
povećala. Nakon toga, rana ga je
stalno boljela i smetala mu, sve dok
nije umro, nakon nekoliko godina.
-
El-Esved ibn 'Abdu Jegus umro je od
posljedica rana na glavi. Naime,
Džebrail,
'alejhi selam,
je pokazao na njegovu glavu nakon
čega su se pojavile rane od kojih je
i umro. Neki kažu da je umro od
otrova. Također se priča da je
Džebrail,
'alejhi selam,
pokazao na njegov stomak nakon čega
se razbolio od stomačne bolesti i od
otoka na stomaku je i umro.
-
El-Esveda ibn 'Abdu-l-Muttaliba
sustigla je Poslanikova,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
dova. Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
više nije mogao podnijeti njegova
maltretiranja, pa je rekao:
Allahu moj, oslijepi ga i oduzmi mu
dijete! Džebrail,
'alejhi selam,
bacio je trn u njegove oči, nakon
čega je oslijepio, a njegovog sina,
Zemu', je gađao sve dok nije umro.
-
El-Haris ibn Kajs se razbolio od
stomačne bolesti. U stomaku se
pojavila žuta tekućina i počela mu
je izlaziti s izmetom, na usta. Od
toga je umro.
-
El-'As ibn Vail je sjeo na bodljastu
biljku. Bodlja ga je ubola u taban i
otrov se proširio na glavu, te je
umro od posljedica trovanja.
To je kratki prikaz Poslanikovih,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
i muslimanskih muka kojima su ih
izlagale Kurejšije nakon javnog poziva u
vjeru i njene obznane. Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
je u tim teškim prilikama poduzeo dva
koraka.
na vrh
El-Erkamova,
radijallahu 'anhu,
kuća
Prvi korak
je da je kuću El-Erkama ibn Ebu
el-Erkama el-Mahzumija uzeo za centar
poziva u vjeru, ibadet i odgoj. Kuća je
bila podobna za to, jer je bila u
podnožju brda Safa, daleko od očiju
nasilnika. U toj kući sastajao se s
ashabima tajno, učio im Kur'an, čistio
ih i podučavao Knjizi i Mudrosti. Na taj
način sačuvao je ashabe mnogih događaja
kojih se pribojavao zbog javnog
okupljanja. Međutim, on lično javno je
obožavao Allaha i pozivao u islam. U
tome ga nisu mogli spriječiti ni
nasilje, ni maltretiranje, ni
ismijavanje, niti podsmijavanje. U tome
se ogleda Allahova mudrost, jer je
trebalo da poziv u islam stigne i do
vjernika i do nevjernika, tako da ljudi
nemaju opravdanje kod Allaha nakon
dostavljene poslanice i da ne bi mogli
reći na Sudnjem danu:
Nije nam
došao obveseljitelj i upozoritelj.
na vrh
Hidžra u Abesiniju
To je bio drugi korak. Naime, kada se
uvjerio da je Negus pravedan vladar koji
nikome ne čini nasilje, upućivao je
ashabe da učine hidžru u Abesiniju. U
mjesecu redžebu, pete godine po
poslanstvu, prva grupa muslimana učinila
je hidžru. U grupi je bilo dvanaest
muškaraca i četiri žene. Predvodio ih je
Osman ibn 'Affan el-Umevi sa svojom
suprugom, Poslanikovom,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
kćerkom Rukajjom. Oni su bili prva
porodica koja je učinila hidžru na
Allahovom Putu nakon Ibrahima i Luta.
Ta grupa ashaba izašla je tajno u tami
noći. Zaputili su se prema brodskom
pristaništu Šu'ajbe na sjeveru Džidde.
Allah je odredio da zateknu dvije
trgovačke lađe u koje su se ukrcali i
došli u Abesiniju.
Kada su Kurejšije čule za to, naljutile
su se i uzburkale. Brzo su krenuli za
njima ne bi li ih stigli, uhvatili i
vratili u Mekku, te ih nastavili mučiti
i kažnjavati, sve s ciljem da ih odvrate
od islama. Međutim, muslimani su im
umakli tako što su isplovili tako da su
se vratili neobavljena posla s morske
obale.
na vrh
Mušričko slaganje s muslimanima i
padanje na sedždu u suri En-Nedžm
U ramazanu, pete godine po poslanstvu,
otprilike dva mjeseca nakon hidžre
muslimana u Abesiniju, Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
je izašao do Ka'be. Kod Ka'be se
nalazila poveća grupa Kurejšija. Među
njima su se nalazili i velikani i
uglednici. Poslaniku,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
je tada bila objavljena sura En-Nedžm
pa je stao pred njih i iznenada počeo
učiti tu suru. To je bio najljepši govor
koji su ikada čuli. Ljepota govora ih je
zapanjila i potpuno ih obuzela, te su
slušali zapanjeni i šuteći. Srca su im
bila usplahirena kada je Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
učio o prijetnjama i zabranama na kraju
sure. Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
je, na kraju, proučio:
فَاسْجُدُوا لِلَّهِ وَاعْبُدُوا
Bolje padajte licem na tlo pred Allahom
i Njemu ibadet činite!
Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
je pao na sedždu, a i oni zajedno s
njim, pošto se nisu mogli suzdržati.
Imam Buhari zabilježio je hadis od
Abdullaha ibn Mes'uda,
radijallahu 'anhu,
da je Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
učio suru En-Nedžm i pao na
sedždu, a i mušrici su pali na sedždu,
zajedno s njim. Jedan od prisutnih je
uzeo šaku prašine ili kamenja, digao to
prema svom licu i rekao: Dovoljno mi
je ovo. Rekao je Ibn Mes'ud:
Vidio sam ga nakon toga, ubijen je u
Bici na Bedru kao nevjernik. To je
bio Umejje ibn Halef, on je ubijen na
Dan Bedra.
na vrh
Povratak muhadžira u Mekku
Vijest o tome došla je u Abesiniju u
izmijenjenom obliku. Naime, njima je
rečeno da su Kurejšije prihvatile
islam. To ih je potaklo da se radosni
vrate u Mekku. Međutim, kada su stigli u
blizinu Mekke, shvatili su istinu. Neki
su se vratili u Abesiniju, drugi su ušli
u Mekku tajno, a treći su ušli pod
zaštitu nekoga iz plemena Kurejš.
na vrh
Druga hidžra u Abesiniju
Nedaće i patnje kojima su muslimani bili
izloženi povećale su se, što je bila
posljedica njihovog kajanja zbog
učinjene sedžde i osvete zbog lijepog
Negusovog odnosa prema ashabima u
Abesiniji. Imajući u vidu tako teško
stanje, Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
je upućivao muslimane da učine drugu
hidžru u Abesiniju. Tom prilikom hidžru
su učinila osamdeset i tri muškarca i
osamnaest žena. Druga hidžra bila je
teža od prve, jer su mušrici bili
oprezni i pratili su svaki pokret
muslimana. Međutim, muslimani su bili
budniji od njih, mudriji i bolje su
isplanirali svoje postupke. Uprkos svim
mušričkim naporima, uspjeli su umaći i
stići u Abesiniju.
na vrh
Kurejšijska spletka muhadžirima u
Abesiniji
Mušricima je teško palo to što su im
muslimani umakli i došli na mjesto gdje
su bili sigurni za sebe i svoju vjeru.
Poslali su dva prepredena i lukava
čovjeka s ciljem da ih vrate u Mekku.
Bili su to 'Amr ibn el-'As i Abdullah
ibn Rabi'. Tada su još bili mušrici.
Došli su u Abesiniju s razrađenim
planom. Stupili su u kontakt s vjerskim
velikanima, uručili im poklone, rekli im
cilj svog dolaska i iznijeli dokaze za
svoje tvrdnje. Njih su uspjeli
ubijediti. Nakon toga, došli su do
Negusa, uručili mu poklone i rekli:
Kralju, u tvoju kraljevinu došli su
maloumni mladići koji su napustili svoju
vjeru, a nisu prihvatili tvoju.
Izmislili su novu vjeru koja je
nepoznata i nama i vama. Poslali su nas
velikani i uglednici njihova naroda,
njihovi očevi, amidže i rodbina s ciljem
da ih vratiš njima jer oni umiju bolje
na njih paziti i bolje znaju šta im
zamjere i zbog čega ih kore. Vjerski
velikani su im dali podršku kako je bilo
i planirano.
Međutim,
Negus je želio da bude siguran i da
sasluša obje strane kako bi došao do
istine. Pozvao je muslimane i pitao ih:
Kakva je to vjera koju ste prihvatili i
razišli se s vašim narodom. Niste ušli u
moju vjeru niti u bilo koju drugu vjeru?
U ime muslimana govorio je Dža'fer ibn
Ebu Talib,
radijallahu 'anhu.
Rekao je: Kralju, bili smo u
neznanju, obožavali kipove, jeli
strvinu, živjeli razvratno, kidali
rodbinske veze, bili smo loše komšije,
jači je ugnjetavao slabijeg. Takvi smo
bili sve dok Allah nije poslao
Poslanika, jednog od nas. Znamo njegovo
porijeklo, iskrenost, povjerljivost i
čednost. Pozvao nas je da obožavamo samo
Allaha Jedinog i da ostavimo bogove koje
su obožavali naši preci, a bili su od
kamena i drveta. Naredio nam je da
govorimo istinu, da izvršavamo povjerene
nam poslove i stvari, da održavamo
rodbinske veze, da budemo dobre komšije,
da se klonimo grijeha i ubistva, da se
klonimo razvrata, laži, siročetovog
imetka, potvaranja čestitih žena.
Naredio nam je da samo Allaha obožavamo,
da širk ne činimo, da namaz obavljamo,
zekat dajemo, postimo - nabrojao je
još neke islamske propise.
Povjerovali smo mu i prihvatili
vjerovanje u njega. Slijedili smo ga u
vjeri koju je donio od Allaha. Počeli
smo obožavati samo Allaha, ostavili smo
mnogoboštvo, držimo da je zabranjeno što
je zabranio, a dozvoljeno što je
dozvolio. Naš narod se neprijateljski
postavio prema nama. Mučili su nas i
htjeli su nas odvratiti od naše vjere,
pa da obožavamo kipove, a ne Allaha, te
da smatramo dozvoljenim ono što je ružno
što smo smatrali i prije. Kada su nas
savladali, nasilje nam učinili, otežali
nam život i ispriječili se između nas i
naše vjere, došli smo u tvoju zemlju,
izabrali smo tebe i boravak u tvojoj
blizini s nadom da nam neće biti
učinjeno nasilje.
Nakon što ga je saslušao, Negus je
tražio da mu Dža'fer prouči nešto iz
Kur'ana. Proučio je početak sure
Merjem. Negusa je to rasplakalo tako
da je nakvasio bradu suzama. Plakali su
i njegovi vjerski velikani tako da su
navlažili listove svojih knjiga. Negus
je rekao: To i ono što je donio Isa,
došlo je iz istog izvora. Potom se
obratio dvojici kurejšijskih izaslanika
riječima: Idite! Tako mi Allaha neću
vam ih predati niti protiv njih
spletkariti. I njih dvojica su
izašli.
Drugog
dana 'Amr ibn el-'As je smislio drugu
spletku. Naime, otišao je Negusu i
rekao:
Muslimani
o Isau, Merjeminom sinu, govore veoma
ružno.
Negus ih
je pozvao i upitao o tome. Džafer je
rekao:
Za njega
kažemo ono što nam je naš Vjerovjesnik
rekao. On je Allahov rob i poslanik,
Njegova duša i riječ koju je dostavio
neudatoj djevici Merjemi.
Negus je
uzeo štap sa zemlje i rekao:
Isa, tako
mi Allaha, ne prelazi ovaj štap u odnosu
na to što ste rekli. Idite, vi ste
sigurni u mojoj zemlji. Ko vas bude
vrijeđao bit će kažnjen, ko vas bude
vrijeđao bit će kažnjen, ko vas bude
vrijeđao bit će kažnjen. Ne bih vas
želio uznemiriti ni za brdo zlata.
Naredio je da vrate poklone kurejšijskim
izaslanicima i oni su otišli poniženi.
Muslimani su ostali u najboljoj kući i
bili su najljepše prihvaćeni.
na vrh
Mušričke nedoumice
Propali pokušaj vraćanja muslimana iz
Abesinije izazvao je srdžbu mušrika.
Kidali su se od muke. Ponovo su povećali
pritisak na muslimane u Mekki. Naročito,
kada su vidjeli da Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
nastavlja pozivati u vjeru i da mu Ebu
Talib, uprkos prijetnjama i teškim
upozorenjima, daje podršku i zaštitu.
Bili su zbunjeni i nisu znali šta da
rade. Ponekad ih je savladalo
neprijateljstvo pa su pojačavali mučenja
Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
i muslimana preostalih u Mekki. Ponekad
su započinjali rasprave i prepirke.
Nudili su poklone i primamljive ponude.
Nudili su i kompromise. Čak su
razmišljali o Poslanikovom,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
smaknuću i zatiranju poziva u islam.
Međutim, ništa od toga nije dalo željene
rezultate. Nisu postigli ono što su
željeli. Svi njihovi napori bili su
uzaludni. U nastavku ćemo ukratko
prikazati šta se, ustvari, dešavalo.
na vrh
Mučenja i pokušaj ubistva
Bilo je logično očekivati da će mušrici,
nakon neuspjeha pribjeći nasilju.
Tako je i bilo. Pojačali su mučenja
preostalih muslimana u Mekki. Štaviše,
pružili su ruke i prema Poslaniku,
sallallahu 'alejhi ve sellem.
'Utejbe ibn Ebu Leheb došao je do
Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
i rekao:
On
ne vjeruje u Onoga koji se približio, pa
nadnio blizu koliko dva luka ili bliže.
Nakon
toga, uznemirio je Poslanika, s.a.v.s,
poderao mu košulju i pljunuo mu u lice.
Međutim, pljuvačka se vratila na njega.
Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
samo je rekao: Allahu moj, pošalji
na njega jednog Svog psa!
'Utejbe je krenuo u Šam s karavanom.
Kada su stali da odmore oko njih je
počeo kružiti lav. 'Utejbe je rekao:
Pojest će me kao što je Muhammed proučio
u dovi. Ubit će me Muhammed, iako je on
u Mekki, a ja u Šamu. Kada su legli
da spavaju njega su stavili u sredinu.
Međutim, lav je došao, uhvatio ga za
glavu, izvukao ga između deva i ljudi i
ubio.
'Ukbe ibn Ebi Mu'it stao je nogom za
Poslanikov,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
vrat dok je on bio na sedždi. Stisak je
bio tako snažan da su mu oči gotovo
ispale.
Primijetno je, iz cjelokupnog događaja,
da su mušrici počeli ozbiljno
razmišljati o smaknuću Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
makar to uzrokovalo i krvoproliće, nakon
svih neuspjelih pokušaja da
zaustave širenje poziva u islam.
Jednog
dana Ebu Džehl je rekao Kurejšijama:
Muhammed je odbio sve prijedloge i
nastavio raditi ono što vidite.
Kritikuje vašu vjeru, proziva vaše
pretke, govori da ste maloumni, govori
protiv naših bogova. Ja dajem zavjet
Allahu da ću ga sačekati s kamenom koji
teško mogu nositi pa kada padne na
sedždu, razbit ću mu glavu tim kamenom.
Poslije toga, predajte me ili me
štitite. A pleme Abdu
Menaf neka radi šta hoće nakon toga.
Rekli su:
Tako nam
Allaha, nikada te nećemo predati nikome.
Uradi što si naumio.
Ebu Džehl je sutradan uzeo kamen kao što
je rekao. Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
je došao i pristupio u namaz. Kurejšije
su sjedile i čekale šta će uraditi Ebu
Džehl. On je krenuo prema Poslaniku,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
i približio se. Međutim, vratio se
poražen, blijed u licu i preplašen. Ruke
su mu bile zalijepljene za kamen sve dok
ga nije bacio od sebe. Kurejšije su ga
pitale: Šta je s tobom, Ebu-l-Hakeme?
Rekao je: Krenuo sam da izvršim
što sam sinoć rekao da ću uraditi, ali
se preda mnom pojavio devac. Nikad nisam
vidio devca takve veličine, zubi i
snage. Htio me ugristi. Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
je rekao:
To je bio
Džebrail, da se približio uhvatio bi ga.
Nakon toga, dogodilo se nešto još gore i
teže. Naime, jednog dana Kurejšije su se
sakupile u Hatimu i razgovarale o
Poslaniku,
sallallahu 'alejhi ve sellem.
Dok su oni sjedili, pojavio se Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
i počeo obilaziti Ka'bu. Prilikom
prolaska pored njih, oni su ga
vrijeđali. To se primijetilo i na
Poslanikovom,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
licu. Prilikom drugog prolaska uradili
su isto, i to se primijetilo na njegovom
licu. Kada je prolazio treći put, oni su
to isto ponovili pa je on stao i rekao:
Kurejšijski skupe, da li me
čujete! Tako mi Onoga u čijoj je ruci
moja duša ja sam došao s klanjem.
Te riječi su ih potresle. Ostali su
nepomični kao da su im na glavama ptice.
Čak su i oni najžešći pokušali da se
prijazno i na najljepši način prema
njemu odnose.
Sutradan su se ponovo sastali i pričali
o Poslaniku, s.a.v.s. On se ponovo
pojavi, a oni skočiše na njega kao
jedan. Uhvatili su ga za prsa i rekli:
Ti si taj što nam brani da obožavamo
bogove koje su obožavali naši očevi?!
Rekao je: Ja sam taj.
Tada su se sručili na njega, neki su ga
udarali, neki posipali prašinom. Prema
njemu je krenuo 'Ukbe ibn Mu'it i počeo
ga snažno daviti odjećom. Neki čovjek je
došao Ebu Bekru i rekao: Spasi svoga
druga! Ebu Bekr je stigao i uhvatio
'Ukbea za plećke i odgurnuo ga od
Poslanika, s.a.v.s. Jedne je gurao, s
drugima se borio i govorio je: Zar
ćete ubiti čovjeka zato što kaže: Moj
Gospodar je Allah!? Mušrici su se
okrenuli od Poslanika i okomili na Ebu
Bekra. Toliko su ga udarali da mu se
nisu mogli prepoznati lice i nos. Imao
je četiri pletenice, koju god bi
dotakli ispala bi. Pripadnici plemena
Benu Tejm su ga ponijeli u platnu i
unijeli u kuću. Bili su ubijeđeni da će
umrijeti. Na kraju dana je progovorio i
odmah pitao za Poslanika, s.a.v.s. Oni
su ga pokudili i otišli od njega.
Ponudili su mu hranu i piće, ali je
odbio jesti i piti dok ne vidi
Poslanika, s.a.v.s, . Kada se noćna
tišina spustila i ljudi se smirili
odveli su ga Poslaniku, s.a.v.s. koji je
bio u Erkamovoj kući. Kada se uvjerio da
je Poslanik, s.a.v.s. dobro, prihvatio
je da jede i pije.
Ebu Bekr
je izašao iz Mekke i krenuo u Abesiniju,
jer više nije mogao živjeti u Mekki.
Zlostavljanja su postala teško
podnošljiva. Došao je do izvora
El-Gamad. Tu ga je sreo Malik ibn
ed-Degane, velikan plemena El-Karra i
El-Ehabiš.
Pitao ga je kuda je krenuo, pa mu je
ispričao sve. Tada je rekao: Takvi
kao ti ne bi trebalo da odlaze. Ti daješ
izgubljeno, spajaš rodbinske veze,
pomažeš opterećenim, ugošćavaš goste i
pomažeš istinu. Ja ću te štititi. Vrati
se i obožavaj svoga Gospodara u svojoj
zemlji. Vratili su se u Mekku. Ibn
Ed-Degane je obznanio Kurejšijama da je
pružio zaštitu Ebu Bekru. Nisu se
protivili, samo su rekli: Naredi Ebu
Bekru da obožava svoga Gospodara u kući,
a ne javno. Bojimo se da će u iskušenje
dovesti naše žene, djecu i slabašne.
Ebu Bekr je tako i radio neko vrijeme.
Nakon toga, izgradio je mesdžid u
dvorištvu svoje kuće. Klanjao je i učio
Kur'an javno. Ibn Ed-Degane ga je
podsjetio na ugovor o zaštiti. Ebu Bekr
je odbio njegovu zaštitu rekavši:
Zadovoljan sam Allahovom zaštitom.
Ebu Bekr je mnogo plakao kada je učio
Kur'an. Mušričke žene i djeca koji su
dolazili kod njega gledali su ga u čudu.
Mušrici su ga zbog toga uznemiravali.
Dok su Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
i muslimani živjeli u tako teškim
uvjetima dogodilo se da su islam
prihvatila dva islamska junaka iz
plemena Kurejš: Hamza ibn
Abdu-l-Muttalib,
radijallahu 'anhu,
Poslanikov,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
amidža, i Omer ibn el-Hattab,
radijallahu 'anhu.
Muslimani su se odmorili nakon njihovog
primanja islama jer su oni bili snažni.
na vrh
Kako je Hamza,
radijallahu 'anhu,
prihvatio islam
Povod za Hamzino prihvatanje islama bio
je Ebu Džehlov nasrtaj na Poslanika,
sallallahu 'alejhi ve sellem.
Naime, dok je Poslanik,
sallallahu 'alejhi ve sellem,
bio na brdu Safa, Ebu Džehl je prošao
pored njega. Nasrnuo je na njega i
uvrijedio ga. Udario ga je kamenom u
glavu tako da mu je krv potekla. Nakon
toga, otišao je u društvo Kurejšija koje
se nalazilo kod Ka'be i sjeo među njih.
Oslobođena robinja Abdullaha ibn
Džud'ana je sve to gledala iz svoje kuće
na Safi. Nedugo nakon toga Hamza se
vratio iz lova opasan lukom i strijelom.
Ona je izašla i sve mu ispričala. Hamza
je žurno krenuo prema Ebu Džehlu. Rekao
je: Neotesanko, zar da vrijeđaš moga
bratića kad sam i ja u njegovoj vjeri?!
Udario ga je lukom i načinio mu
veliku ranu na glavi. Dva plemena su
skočila na noge: Benu Mahzum i Benu
Hašim. Ebu Džehl je rekao: Ostavite
Ebu 'Umaru, Hamzu,
na miru.
Ja sam ružno postupio prema njegovom
bratiću.
Hamza je primio islam iz inata, kao da
ga je jezik pretekao i rekao je to
nenamjerno. Međutim, nakon toga Allah je
njegove grudi učinio prostranim za
islam. Bio je najplemenitiji i najjači
kurejšijski mladić. Zvali su ga Allahov
Lav. Islam je primio u mjesecu
zu-l-hidždžetu, šeste godine po
poslanstvu.
na vrh
Kako je Omer,
radijallahu 'anhu,
primio islam
Tri dana
nakon Hamze islam je primio i Omer ibn
el-Hattab. Prije prihvatanja islama bio
je jedan od mušrika koji su bili
najžešći prema muslimanima. Jedne noći
tajno je čuo Kur'an dok je Poslanik
klanjao kod Ka'be. Srcem je shvatio da
je to istina, ali je ustrajao u svom
inatu. Jednog dana izašao je opasan
sabljom s namjerom da ubije Poslanika.
Sreo ga je neki čovjek i upitao:
Omere, kuda si krenuo? Rekao je:
Krenuo sam da ubijem Muhammeda.
Čovjek mu reče: Kako možeš bit
siguran od plemena Benu Hašima i Benu
Zehre ako ubiješ Muhammeda? Omer
reče: Mislim da si i ti prihvatio
njihovu vjeru. Čovjek reče: Hoćeš
li da ti kažem nešto zanimljivije,
Omere? Tvoja sestra i zet su promijenili
vjeru, primili islam. Onako ljutit
krenuo je prema njima. Kod njih se
nalazio Habbab ibn el-Erett koji ih je
podučavao suri Ta-ha. Kada je
došao, čuo je zvukove koji ukazuju da se
neko sakrio, a njegova sestra sakrila je
listove Kur'ana. Rekao je: Kakve to
glasove čujem kod vas?! Rekli su:
Samo naše glasove tokom razgovora.
Rekao je: Da vi niste promijenili
vjeru? Njegov zet reče: Omere,
možda je istina u drugoj vjeri, a ne u
tvojoj? Omer je odmah skočio na zeta
i žestoko ga pritisnuo. Njegova sestra
ga je odgurnula od svoga muža, a on je
udari rukom u lice tako da joj je
potekla krv. Ona mu je ljutito rekla:
Omere, istina je u drugoj vjeri, a ne u
tvojoj! Svjedočim da nema istinskog boga
osim Allaha i svjedočim da je Muhammed
Allahov Poslanik!
Omer je izgubio nadu, pokajao se i
postidio. Rekao je: Dajte mi knjigu
koju imate da pročitam šta je u njoj.
Sestra mu reče: Ti si nečist, a
knjigu smiju dodirivati samo čisti.
Ustani i okupaj se. Omer je ustao i
okupao se, a potom uzeo knjigu i
pročitao:
بسم الله الرحمن الرحيم
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.
Rekao je:
Ovo su lijepa i čista imena.
Potom je proučio suru Ta-ha,
sve do ajeta:
إِنَّنِي أَنَا
اللَّهُ لَا إِلَهَ إِلَّا أَنَا
فَاعْبُدْنِي وَأَقِمِ الصَّلَاةَ
لِذِكْرِي
Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga,
osim Mene nema; pa Meni ibadet
čini i
kad god Me se sjetiš, namaz obavljaj!
Rekao je:
Ovo je veoma lijep i plemenit govor.
Recite mi gdje je Muhammed?
Tada je Habbab izašao i rekao: Raduj
se Omere, nadam se da se Poslanikova
dova od četvrtka odnosi na tebe.
Naime, Poslanik, s.a.v.s. je te noći
proučio dovu: Allahu moj, pomozi
islam s jednim od dvojice koji je Tebi
draži, Omerom ibn el-Hattabom ili Ebu
Džehlom ibn Hišamom! Habbab mu
je rekao da je Poslanik u Erkamovoj kući
u dolini Safe.
Omer se zaputi ka Erkamovoj kući i
pokuca na vrata. Neko od prisutnih u
kući proviri kroz vrata i ugleda Omera
opasanog sabljom. Obavijesti Poslanika,
s.a.v.s. a prisutni se uzbuniše. Hamza
reče: Šta vam je? Neko reče:
Došao je Omer. On reče: Pa šta
ako je Omer. Otvorite mu vrata! Ako bude
želio dobro, dobit će ga, a ako bude
želio zlo, ubit ćemo ga njegovom
sabljom. Poslanik, s.a.v.s. je bio
unutra, dolazila mu je objava. Potom je
izašao i uhvatio Omera za odjeću i pojas
i snažno ga povukao. Rekao : Zar
nije dosta Omere?! Hoćeš li da te Allah
osramoti i kazni kao El-Velida ibn
El-Mugiru?! Potom je rekao:
Allahu moj, ovo je Omer ibn
el-Hattab. Allahu moj, ojačaj islam s
Omerom ibn el-Hattabom! Omer
reče: Svjedočim da nema istinskog
boga osim Allaha i da si ti Allahov
Poslanik. Prisutni su zaučili
tekbire tako glasno da su ih čuli oni
koji su bili u Ka'bi.
na vrh
Reakcija mušrika na Omerovo,
radijallahu 'anhu,
prihvatanje islama
Niko se nije mogao mjeriti s Omerom u
snazi i smjelosti. Nakon prihvatanja
islama otišao je do Ebu Džehla, čovjeka
koji je bio najveći neprijatelj
Poslaniku, s.a.v.s. i koji je najviše
uznemiravao muslimane. Pokucao je na
njegova vrata. On je izašao i rekao:
Dobro došao! Kojim dobrom si došao?
Rekao je: Došao sam da te obavijestim
da sam povjerovao u Allaha i Njegova
poslanika Muhammeda. Zalupio mu je
vrata pred licem i rekao: Neka te
Allaha unakazi i neka unakazi ono s čime
si došao! Omer se odatle zaputio
svome dajdži El-'Asiju ibn Hišamu i
obavijestio ga o tome. On je samo ušao u
kuću.
Otišao je i do Džemila ibn Ma'mera
el-Džumehija i obavijestio ga o svom
prelasku na islam. On je bio Kurejšija
koji je najviše prenosio tuđi govor.
Odmah je povikao, najjače što je mogao:
Omer se odmetnuo od vjere. Omer
reče: Laže, nisam se odmetnuo od
vjere već sam primio islam. Skočili
su na njega i međusobno su se borili sve
dok sunce nije bilo iznad njihovih
glava.
Vratio se kući, a mušrici su se sakupili
i krenuli prema njemu u namjeri da ga
ubiju. Bilo ih je mnogo! Ispunili su
dolinu. Došao je El-'As ibn Vail
es-Sehmi, pripadnik plemena Benu Sehm.
Oni su bili saveznici Omerovog naroda
Benu 'Adijj. Na sebi je imao ukrašen
ogrtač i košulju obrubljenu svilom.
Upitao je Omera: Šta ti je? Rekao
je: Tvoj narod hoće da me ubije jer
sam primio islam. Rekao je: Ne
mogu ti ništa. Izašao je i zatekao
brojne ljude, ispunili su dolinu. Upitao
ih je: Kuda ste krenuli? Rekli
su: Omer ibn el-Hattab je promijenio
vjeru. Rekao je: Njemu ne možete
prići. Nakon toga su se vratili.
na vrh
Ponos islama i muslimana nakon Omerovog,
radijallahu 'anhu,
islama
Omerovim prelaskom na islam muslimani su
dobili veliki ponos i snagu. Prije toga
klanjali su tajno. Kada je Omer primio
islam, rekao je: Allahov Poslaniče,
jesmo li mi na istini bili živi ili
mrtvi? Rekao je: Da!
Omer reče: Što se onda skrivamo? Tako
mi Onoga koji te je poslao s Istinom,
izaći ćemo. Izašli su s njim u dva
reda. Jedan red je predvodio Hamza, a
drugi Omer. Čuli su se poput zvuka
mljevenja brašna sve dok nisu ušli u
harem Ka'be. Kada su ih vidjele
Kurejšije su bile nesretne kao nikad
dotad. Od tog dana Omer je dobio naziv
El-Faruk.
Rekao je
Ibn Mes'ud:
Bili smo
snažni od kada je Omer primio islam.
Nismo mogli klanjati kod Ka'be dok Omer
nije prihvatio islam.
Suhejb je
rekao:
Islam je
postao gornji kada je Omer primio islam.
Od tada je u islam pozivano javno. Od
tada smo sjedili oko Ka'be u halkama.
Obilazili smo Ka'bu. Uzvraćali smo na
nepravde mušrika i vraćali im djelimično
ono što su radili.
na vrh
Privlačne i varljive ponude
Mušrici su
vidjeli snagu muslimana nakon što su
islam prihvatili Hamza i Omer. Skupili
su se radi dogovora, da vidi šta je
najbolje da urade u vezi sa Poslanikom,
s.a.v.s. i muslimanima. Obratio im se
'Utbe ibn Rabi' el-'Abšemi iz plemena
Benu Abdu Šems ibn 'Abdu Menaf. Bio je
uglednik čija se riječ slušala. Rekao
je: Kurejšije, hoćete li da
razgovaram s Muhammedom, ponudim mu
nešto. Možda to prihvati pa da mu to
damo i tako ga se riješimo? Rekli
su: Naravno, Ebu el-Velide, idi i
razgovaraj s njim. Otišao je do
Poslanika, s.a.v.s, i zetakao ga kod
Ka'be samog. Rekao je:
Bratiću,
ti si među nama na položaju koji znaš.
Najboljeg si porijekla i roda. Ali, unio
si u svoj narod nešto veliko. Unio si
razdor među njih, proglasio si ih
maloumnim, kritikovao si njihove bogove
i vjeru, proglasio si nevjernicima
njihove očeve. Zato, slušaj šta ću ti
ponuditi, pa ti razmisli! Možda nešto i
prihvatiš.
Poslanik
reče:
Reci Ebu
el-Velide, slušam te.
Rekao je:
Bratiću, ako time što radiš želiš
imetak, mi ćemo ti sakupiti od naših
imetaka tako da ćeš biti najbogatiji.
Ako želiš počasti, učinit ćemo te
velikanom i nećemo ništa odlučivati bez
tebe. Ako želiš vlast, učinit ćemo te
vladarom nad nama. Ako imaš potrebu za
ženama, izaberi kurejšijke koje želiš,
oženit ćemo te s deset žena. Ako to što
govoriš dolazi od džina i ne možeš se
kontrolirati, liječit ćemo te o našem
trošku sve dok se ne izliječiš. Ponekad
čovjeka savlada nešto, pa se mora
liječiti.
Poslanik mu reče: Ebu el-Velide,
da li si završio? Rekao je:
Da! Rekao je: Onda slušaj
mene! Rekao je:
Slušam. Poslanik je proučio:
بسم
الله
الرحمن
الرحيم حم تَنزِيلٌ مِّنَ
الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ كِتَابٌ فُصِّلَتْ
آيَاتُهُ قُرْآنًا عَرَبِيًّا لِّقَوْمٍ
يَعْلَمُونَ بَشِيرًا وَنَذِيرًا
فَأَعْرَضَ أَكْثَرُهُمْ فَهُمْ لَا
يَسْمَعُونَ وَقَالُوا قُلُوبُنَا فِي
أَكِنَّةٍ مِّمَّا تَدْعُونَا إِلَيْهِ
وَفِي آذَانِنَا وَقْرٌ وَمِن بَيْنِنَا
وَبَيْنِكَ حِجَابٌ فَاعْمَلْ إِنَّنَا
عَامِلُونَ
U ime Allaha,
Milostivog, Samilosnog! Ha-mim. Objava
je od Svemilosnog
Milostivog,
Knjiga čiji su ajeti jasno
izloženi, Kur’an na arapskom jeziku za
ljude koji znaju,
obveselitelj i opominjatelj – ali opet
većina njih se okreće, pa
oni ne čuju. I govore:
Srca naša su u omotačima,
za ono čemu nas ti pozivaš, a
u ušima je našim
gluhoća, a između nas i tebe je
pregrada, pa ti
radi, i mi ćemo
raditi.
Poslanik je nastavio učiti, a on je
slušao naslonivši se na ruke iza leđa.
Kada je Poslanik došao do ajeta:
فَإِنْ أَعْرَضُوا فَقُلْ
أَنذَرْتُكُمْ صَاعِقَةً مِّثْلَ
صَاعِقَةِ عَادٍ وَثَمُودَ
Pa ako se okrenu, ti reci: Upozoravam
vas na onakav udar kakav je pogodio
Ada i Semuda.
Tada je
'Utbe stavio ruku na Poslanikova,
s.a.v.s. usta i zakleo ga Allahom i
rodbinskom vezom da prestane jer se
bojao da će se prijetnje u ajetima
ispuniti. Rekao je:
Dovoljno
je!
Poslanik
je pao na sedždu kada je proučio ajet u
kojem se spominje sedžda, potom je
rekao: Ebu el-Velide, da li si
čuo? Rekao je: Čuo sam!
Rekao je:
Onda ti
izaberi!
'Utbe je
ustao i otišao svome društvu. Oni rekoše
jedni drugima: Kunemo se Allahom da
se vratio drugačiji nego što je otišao.
Kada je sjeo, rekli su: Šta ima
Ebu el-Velide? Rekao je: Čuo sam
govor, tako mi Allaha, nikada nisam čuo
ništa slično. Tako mi Allaha, nije to
pjesništvo, niti sihir, niti vračanje. O
Kurejšije, poslušajte me i prihvatite
moj savjet. Pustite tog čovjeka i ono
što radi, samo ga se klonite. Tako mi
Allaha, govor koji sam čuo učinit će
nešto veliko. Ako ga Arapi uklone,
učinit će to umjesto vas, a ako savlada
Arape njegova vlast bit će i vaša vlast,
a snaga i vaša snaga. I bit ćete
najsrećniji ljudi s njim. Rekli su:
Tako nam Allaha, začarao te Ebu
el-Velide. Rekao je:
To je moje
mišljenje u vezi s njim, a vi radite šta
hoćete.
na vrh
Pregovori i kompromisi
Nakon
neuspjeha s privlačnim ponudama mušrici
su razmišljali o vjerskom kompromisu.
Rekli su Poslaniku, s.a.v.s.: Imamo
dobru ponudu za tebe. Rekao je:
Šta to? Rekli su: Obožavat
ćemo naše bogove jednu godinu, a
drugu tvoga Boga. Pa ako smo mi na
istini, imat ćeš udjela u njoj, a ako si
ti na istini, imat ćemo i mi udjela u
njoj. Povodom toga Allah je objavio
slijedeće ajete:
قُلْ يَا أَيُّهَا
الْكَافِرُونَ لَا أَعْبُدُ مَا
تَعْبُدُونَ وَلَا أَنتُمْ عَابِدُونَ مَا
أَعْبُدُ وَلَا أَنَا عَابِدٌ مَّا
عَبَدتُّمْ وَلَا أَنتُمْ عَابِدُونَ مَا
أَعْبُدُ لَكُمْ دِينُكُمْ وَلِيَ دِينِ
Reci: O vi nevjernici, ja ne obožavam
ono što vi obožavate, niti ste vi
obožavaoci
Onoga koga ja obožavam,
niti sam ja obožavalac onoga što vi
obožavate, niti ste
vi obožavaoci Onoga koga ja obožavam,
vama vaša vjera, a meni moja.
قُلْ أَفَغَيْرَ اللَّهِ
تَأْمُرُونِّي أَعْبُدُ أَيُّهَا
الْجَاهِلُونَ
Reci: Zar od mene
tražite da nekoga drugog, osim Allaha,
obožavam, o
neznalice!
قُلْ إِنِّي نُهِيتُ
أَنْ أَعْبُدَ الَّذِينَ تَدْعُونَ مِن
دُونِ اللّهِ قُل لاَّ أَتَّبِعُ
أَهْوَاءكُمْ قَدْ ضَلَلْتُ إِذًا وَمَا
أَنَاْ مِنَ الْمُهْتَدِينَ
Reci: Meni je zabranjeno
obožavati one koje vi, pored Allaha,
molite. Reci: Ja
se ne povodim za željama
vašim, jer bih tada zalutao i ne bih na
Pravom putu
bio.
Mušrici su željeli, na
svaki način, riješiti nesporazum.
Željeli su isto što je želio i 'Utbe ibn
Rebi'. Ponudili su nove ustupke i
iskazali spremnost za prihvatanje
Poslanikovih, s.a.v.s. zahtjeva ali su
to uslovljavali promjenama i izmjenama u
objavi. Rekli su kao što stoji u ajetu:
ائْتِ بِقُرْآنٍ غَيْرِ هَـذَا
أَوْ بَدِّلْهُ
Donesi ti kakav drugi
Kur’an, ili ga izmijeni!
Allah ,
azze ve dželle,
je naredio Poslaniku, s.a.v.s.:
قُلْ مَا يَكُونُ لِي أَنْ
أُبَدِّلَهُ مِن تِلْقَاء نَفْسِي إِنْ
أَتَّبِعُ إِلاَّ مَا يُوحَى إِلَيَّ
إِنِّي أَخَافُ إِنْ عَصَيْتُ رَبِّي
عَذَابَ يَوْمٍ عَظِيمٍ
Reci: Nezamislivo je da
ga ja sâm od sebe mijenjam, ja slijedim
samo ono što mi se objavljuje, ja se
bojim, ako svome Gospodaru neposlušan
budem, patnje na
Velikom danu.
Allah ga je upozorio na veličinu tog
postupka. Spomenuo je i neke
Poslanikove, s.a.v.s. misli u vezi s
tim. Rekao je:
وَإِن كَادُواْ
لَيَفْتِنُونَكَ عَنِ الَّذِي أَوْحَيْنَا
إِلَيْكَ لِتفْتَرِيَ عَلَيْنَا غَيْرَهُ
وَإِذًا لاَّتَّخَذُوكَ خَلِيلاً
وَلَوْلاَ أَن ثَبَّتْنَاكَ لَقَدْ كِدتَّ
تَرْكَنُ إِلَيْهِمْ شَيْئًا قَلِيلاً
إِذاً لَّأَذَقْنَاكَ ضِعْفَ الْحَيَاةِ
وَضِعْفَ الْمَمَاتِ ثُمَّ لاَ تَجِدُ
لَكَ عَلَيْنَا نَصِيرًا
I zamalo da te oni odvrate od onoga što
ti Mi objavljujemo,
da bi protiv Nas
nešto drugo
iznio, i tada bi te oni smatrali
prijateljem. A da te nismo učinili
čvrstim,
gotovo da bi im se malo priklonio, i
tada bismo ti doista dali da iskusiš
dvostruku muku u
životu i dvostruku
patnju poslije smrti; tada ne bi
nikoga
našao ko bi ti protiv Nas pomogao.
Čvrsti
stavovi dali su na znanje mušricima da
će on nastaviti pozivati u vjeru, te da
nije trgovac vjerom da bi prihvatio
njihovo cjenkanje i kompromise. Željeli
su se još jednom uvjeriti u to, ali na
drugi način. Naime, poslali su
izaslanike jevrejima da ih pitaju za
Poslanika. Jevrejski učenjaci su im
rekli:
Pitajte ga
o troje, ako odgovori, poslanik je, a u
suprotnom laže.
-
Pitajte ga o mladićima koji su
živjeli davno, šta je bilo s njima?
Njihov događaj je čudo.;
-
Pitajte ga o čovjeku koji je putovao
zemljom od istoka do zapada, šta je
bilo s njim?;
-
Pitajte ga o duši, šta je duša?
Kurejšije su pitale Poslanika o tome.
Povodom toga obajvljena je sura
El-Kehf, u njoj se nalazi kazivanje
o mladićima koji su spavali u pećini,
kao i kazivanje o čovjeku koji je
putovao zemljom, Zu-l-Karnejnu.
Odgovor na pitanje o duši objavljen je u
suri El-Isra. Rekao je Uzvišeni:
وَيَسْأَلُونَكَ عَنِ الرُّوحِ
قُلِ الرُّوحُ مِنْ أَمْرِ رَبِّي وَمَا
أُوتِيتُم مِّن الْعِلْمِ إِلاَّ قَلِيلاً
Pitaju te o duši. Reci: Duša je nešto
što samo Gospodar moj zna, a vama je
dato samo malo znanja.
Taj ispit bio je dovoljan dokaz
mušricima da je Muhammed, s.a.v.s.,
uistinu, Poslanik. Međutim, mušrici
odbijaju sve osim nevjerovanja.
Kao da su mušrici pokazali malo
popustljivosti kada su vidjeli da je
istina s Poslanikom, s.a.v.s. Iskazali
su spremnost da saslušaju Poslanika,
s.a.v.s. ne bi li prihvatili i odazvali
se njegovom pozivu. Međutim, uslovili su
da im odredi posebno sijelo, bez slabih
muslimana, robova i siromašnih koji su
islam prihvatili ranije. Mušrici su
postavili taj zahtjev jer su oni bili
uglednici i mekkanski plemići, a
muslimani vjernici siromasi i
bogobojazni. Bilo im je ispod časti
sjediti s njima.
Poslanik, s.a.v.s. je,
donekle, želio udovoljiti tom njihovom
zahtjevu, jer je želio da oni prihvate
islam. Međutim, Allah mu je to zabranio.
Povodom toga objavljeno je:
وَلاَ تَطْرُدِ الَّذِينَ
يَدْعُونَ رَبَّهُم بِالْغَدَاةِ
وَالْعَشِيِّ يُرِيدُونَ وَجْهَهُ مَا
عَلَيْكَ مِنْ حِسَابِهِم مِّن شَيْءٍ
وَمَا مِنْ حِسَابِكَ عَلَيْهِم مِّن
شَيْءٍ فَتَطْرُدَهُمْ فَتَكُونَ مِنَ
الظَّالِمِينَ
I ne tjeraj od sebe one
koji se ujutro i navečer Gospodaru
svome mole u želji za
licem Njegovim; ti nećeš
za njih odgovarati, a ni
oni neće odgovarati za tebe, jer
bi, ako bi
ih ti otjerao, od zulumćara bio.
na vrh
Prizivanje Allahove,
'azze ve dželle,
kazne
Već smo naveli da je
Poslanik, s.a.v.s. ponekad prijetio
Allahovom kaznom. Kazna je odgođena, a
oni su počeli prizivati je, ismijavajući
se i tjerajući inat. Pretvarali su se da
ih te prijetnje nisu zabrinule i da se
neće nikada dogoditi. Tim povodom Allah
je objavio ajete:
وَيَسْتَعْجِلُونَكَ بِالْعَذَابِ وَلَن
يُخْلِفَ اللَّهُ وَعْدَهُ وَإِنَّ
يَوْمًا عِندَ رَبِّكَ كَأَلْفِ سَنَةٍ
مِّمَّا تَعُدُّونَ
Oni
od tebe traže da ih kazna što prije
stigne, a Allah neće iznevjeriti
obećanje
Svoje,
a samo jedan dan u Gospodara tvoga traje
koliko hiljadu godina po
vašem računanju.
يَسْتَعْجِلُونَكَ بِالْعَذَابِ
وَإِنَّ جَهَنَّمَ لَمُحِيطَةٌ
بِالْكَافِرِينَ
Oni traže od tebe da ih
što prije stigne kazna, a Džehennem će
sigurno sve
nevjernike skoliti.
أَفَأَمِنَ
الَّذِينَ مَكَرُواْ السَّيِّئَاتِ أَن
يَخْسِفَ اللّهُ بِهِمُ الأَرْضَ أَوْ
يَأْتِيَهُمُ الْعَذَابُ مِنْ حَيْثُ لاَ
يَشْعُرُونَ أَوْ يَأْخُذَهُمْ فِي
تَقَلُّبِهِمْ فَمَا هُم بِمُعْجِزِينَ
أَوْ يَأْخُذَهُمْ عَلَى تَخَوُّفٍ
فَإِنَّ رَبَّكُمْ لَرؤُوفٌ رَّحِيمٌ
A zar su sigurni oni
koji podmuklosti kuju – da ih Allah neće
u zemlju utjerati
ili da im neće, odakle
ne mogu ni pomisliti, kazna doći, ili da
ih neće na
putovanjima
njihovim kazniti, pa da neće umaći, ili
da ih neće, dok su u strahu
kažnjavati? Ali
Gospodar vaš je, doista, blag i
milostiv.
U vezi s tim objavljeni
su i drugi ajeti.
Između ostalog mušrici
su tražili, iz inata i sa željom da
dokažu Poslanikovu, s.a.v.s. nemoć, od
Poslanika, s.a.v.s. mu'džize i čuda. U
vezi s tim Allah je objavio ajete u
kojima je objasnio kako postupa u tim
slučajevima i poništio njihove dokaze.
Nešto od toga spomenut ćemo u nastavku,
ako Bog da.
To su bili pokušaji
mušrika da se suprotstave Poslaniku,
s.a.v.s. i njegovom pozivu u islam.
Koristili su sve metode uporedo.
Prelazili su iz faze u fazu i iz jednog
u drugi period. Koristili su žestinu pa
blagost, potom, blagost pa žestinu.
Raspravljali su pa nudili kompromis,
potom, kompromis pa raspravu. Napadali
su pa nudili primamljive uslove, potom
su nudili uslove pa napadali. Ustajali
su protiv njega, potom se povlačili.
Raspravljali su, pa lijepo o njemu
govorili. Tražili su od njega da
popusti, pa su i oni nudili ustupke.
Prijetili su pa nudili dobrote. Kao da
su išli naprijed pa se vraćali nazad.
Nisu imali mira, a nisu mogli bježati.
Jedini cilj bio im je da zaustave
širenje islama i ojačaju kufr. Međutim,
uprkos svim naporima nisu uspjeli i bili
su poraženi. Ostala im je samo jedna
mogućnost - oružani sukob. Ali, sukob bi
samo produbio razdor i izazvao nove
sukobe koji bi ih, možda, uništili
potpuno. Nisu znali šta da rade.
Ebu Talib je, nakon što
je odbio predati Poslanika, s.a.v.s. da
ga ubiju i vidio kurejšijeske pokrete u
smjeru ubistva Poslanika, primjer za to
je pokušaj Ebu Džehla, 'Ukbea ibn Mu'ita
i Omera ibn el-Hattaba, sakupio plemena
Benu Hašim i Benu 'Abdu-l-Muttalib i
pozvao ih da štite Poslanika, s.a.v.s.
Svi su se odazvali tom pozivu i
muslimani i nevjernici. Sklopili su
ugovor i dogovor kod Ka'be. Jedino nije
pristao Ebu Leheb. On je stao na stranu
Kurejšija.
na vrh
Opći
bojkot i
izolacija
Mušrici su bili u sve
većoj nedoumici jer nisu više imali
načina za djelovanje. Benu Hašim i Benu
el-Muttalib bili su odlučni u svojoj
namjeri da čuvaju Poslanika, s.a.v.s,
i štite ga bez obzira na cijenu. Mušrici
su održali sastanak u području plemena
Benu Kinane. Cilj sastanka bio je
analizirati trenutno stanje i donijeti
odluku šta da se radi. Dogovori su tekli
svojim tokom sve dok se nisu usaglasili
oko nepravednog rješenja na osnovu kojeg
su sklopili savez. Dogovorili su
slijedeće:
·
nema ženidbe iz plemena
Benu Hašim i Benu el-Muttalib;
·
neće trgovati s njima;
·
neće sjediti s njima;
·
neće se miješati s
njima;
·
neće ulaziti u njihove
kuće;
·
neće razgovarati s
njima;
·
neće se pomiriti s
njima;
·
neće se sažaliti na njih
sve dok ne predaju Poslanika, s.a.v.s,
da ga ubiju.
Sklopili su savez na
osnovu tih tačaka, stavili su to na
papir i taj papir objesili na zid u
unutrašnjosti Ka'be. Dokument je pisao
Begid ibn 'Amir ibn Hašim. Poslanik je
protiv njega proučio dovu i njegova ruka
ili nekoliko njegovih prstuju je
paralisano.
Benu Hašim i Benu
el-Muttalib su se povukli u klanac Benu
Hašima. Zajedno su bili i muslimani i
nevjernici. Jedino Ebu Leheb nije bio s
njima. Nisu im stizale namirnice i
ostale potrepštine. Trgovcima je bilo
zabranjeno trgovati s njima. Bili su u
veoma teškoj poziciji, čak su jeli lišće
s drveća i kože. Loše stanje i glad su
se pogoršavali tako da se iz njihovog
naselja čulo cviljenje žena i djece zbog
gladi. Ništa im nije pristizalo, osim
nešto malo, tajnim putevima. Ponekad je
Hakim ibn Hizam donosio Hatidži, svojoj
tetki, malo pšenice. Oni nisu izlazili
iz svog naselja osim u svetim mjesecima.
Kupovali su od karavana koje su dolazile
van Mekke. Međutim, Mekkelije su i tada
toliko povećavale cijenu da oni nisu
mogli kupovati robu koju su željeli.
Uprkos svemu, Poslanik,
s.a.v.s. je bio uporan u pozivu ka
Allahu, naročito u vrijeme hadždža, jer
su u to vrijeme arapska plemena dolazila
u Mekku sa svih strana.
na vrh
Cijepanje lista i
ukidanje izolacije
Nakon tri godine Allah
je odredio da nasilje prestane. Ubacio
je u srca peterice kurejšijskih velikana
potrebu da ponište dogovor i ukinu
izolaciju. Allah je poslao crva koji je
istočio dotični dokument koji je
sadržavao kidanje rodbinskih veza i
nepravdu. Crv je od cijelog lista
ostavio samo Allahovo ime nedirnuto.
Pet spomenutih
kurejšijskih uglednika bili su:
·
Hišam ibn 'Amir ibn
el-Haris iz plemena Benu 'Amir ibn
Lu'ej. On je otišao i pokudio dogovor
zbog prihvatanja nepravde i podstakao ih
na spajanje rodbinskih veza i poništenje
zapisanog dogovora. Otišao je svojim
istomišljenicima:
·
Zuhejr ibn Ebi Umejje
el-Mahzumi. On je 'Atikin sin, koja je
bila Poslanikova tetka;
·
El-Mut'im ibn 'Adijj;
·
Ebu el-Bahteri ibn
Hišam;
·
Zema' ibn El-Esved.
Sastali su se kod Hatma
el-Hadžuna i dogovorili plan za ukidanje
dogovora.
Slijedeće jutro, u
vrijeme kada se Kurejšije okupljaju kod
Ka'be, pojavio se Zubejr. Bio je ogrnut
svečanim ogrtačem. Obavio je tavaf oko
Ka'be i potom rekao: O Mekkelije! Mi
jedemo i oblačimo se a Benu Hašim umire.
Ne mogu kupovati, ni prodavati. Tako mi
Allaha, neću sjesti dok se ne pocijepa
taj nepravedni list koji sadrži kidanje
rodbinskih veza.
Ebu Džehl reče: Tako
mi Allaha, lažeš! Neće biti pocijepan.
Zema' reče: Tako mi
Allaha, ti više lažeš. Mi nismo bili
zadovoljni ni kada se pisao.
Ebu el-Bahteri reče:
Zema' istinu govori. Nismo zadovoljni i
ne slažemo se s onim što je napisano.
El-Mut'im ibn 'Adijj
reče: Istinu ste rekli, a laže ko
kaže drugačije. Mi se odričemo pred
Allahom tog lista i onog što je na njemu
napisano.
Hišam ibn 'Amr je,
također, potvrdio što su rekli.
Ebu Džehl reče: Ovo
je dogovoreno sinoć i na nekom drugom
mjestu, a ne ovdje.
Ebu Talib je sjedio u
drugom kraju Ka'be, došao je da ih
obavijesti o onome što je Poslanik,
s.a.v.s. rekao. Naime, rekao je da je
Allah poslao crva da istoči list i on je
istočio nepravde i kidanje rodbinskih
veza koje je list sadržavao. Ostavio je
samo Allahovo ime. Ebu Talib je rekao,
nakon te obavijesti: Ako bude slagao,
prepustit ćemo ga vama, a ako je istinu
rekao, odustat ćete od izolacije i
kidanja veza. Mušrici rekoše: To
je pravedno.
El-Mut'im je ustao da
pocijepa list nakon rasprave s Ebu
Džehlom, ali je zatekao list koji je crv
istočio. Zatekli su samo riječi:
U tvoje ime, moj Allahu, i
Allahovo ime na ostatku lista.
Poslanikova, s.a.v.s.
obavijest o tome bila je Allahov znak
koji su mušrici vidjeli svojim očima.
Međutim, ostali su uporni u svojoj
zabludi.
Izolacija je ukinuta
nakon toga i Poslanik, s.a.v.s. je
zajedno s onima koji su s njim bili u
izolaciji izašli su iz klanca u kojem su
bili u izolaciji.
na vrh
Kurejšijska
delegacija kod Ebu Taliba
Stanje se vratilo na
staro nakon ukidanja izolacije. Međutim,
nekoliko mjeseci nakon toga Ebu Talib se
razbolio. Bolest je bivala sve jača.
Imao je preko osamdeset godina.
Kurejšije su osjetile da se neće
oporaviti od bolesti. Održali su
savjetodavni skup i rekli: Moramo
otići Ebu Talibu. Neka on djeluje na
svog bratića, a i mi da djelujemo preko
njega. Bojimo se da umre, pa da nas
Arapi kore ako nešto učinimo Muhammedu.
Reći će: Ostavili su ga dok mu je amidža
bio živ, a kada je umro osvetili su mu
se. Otišli su kod njega i
zahtijevali da spriječi Poslanika,
s.a.v.s. da ružno govori o njihovim
bogovima, a oni će ostaviti njega i
njegovog Boga. Ebu Talib je pozvao
Poslanika, s.a.v.s. i iznio mu mušrički
prijedlog. Poslanik je rekao:
Amidža, ja želim od njih samo jednu
rečenicu kojom će im se potčiniti svi
Arapi, a ne-Arapi će im plaćati
glavarinu. Skočili su i rekli:
Samo jednu rečenicu? Rekao je:
Da! Rekli su: Tvoga nam
oca, dat ćemo ti deset rečenica. Koja je
to rečenica? Rekao je: Nema
istinskog boga osim Allaha.
Uznemireno su ustali i rekli:
أَجَعَلَ الْآلِهَةَ إِلَهًا
وَاحِدًا إِنَّ هَذَا لَشَيْءٌ عُجَابٌ.
Zar on da bogove svede na Boga jednog?
To je, zaista, nešto veoma čudno!
|
